Profesor Dobrivoje Stanojević otkriva porijeklo poznatih srpskih izreka.

Usmena i pismena tradicija u Srba obiluje raznoraznim poslovicama i izrekama. Nije poznato da li je za to zaslužna mentalna ljenost, sklonost ka generalizaciji ljudi i događaja ili nedovoljno razvijen vokabular naroda, tek ove često nejasne, patetične, arhaične rečenice koje upućujemo jedni drugima dio su naše svakodnevnice, iako nam je porijeklo većine nepoznato.

"Poslovice uglavnom vode porijeklo od nekog konkretnog događaja, koji je, putem usmenog predanja i prepričavanja koje ga je postepeno mijenjalo, zadobio univerzalne ili čak mitske dimenzije. I način na koji su priče ispričane takođe je dio samog iskustva događaja" kaže za 24 sata Dobrivoje Stanojević, profesor Fakulteta poličkih nauka u Beogradu.

Jedan od dobrih primjera za ovo su i izreka "lupaš kao Maksim po diviziji".
"Koliko sam upoznat, izreka potiče iz Prvog svjetskog rata, u kom je postojao neki artiljerac Maksim, koji je obimno ali ne baš efikasno 'tukao' po neprijateljskim divizijama.

Potpuno druga vrsta izreke je 'pijan kao majka', koja je vezana za nekadašnju tradiciju po kojoj su porođajni trudovi budućih majki ublažavani alkoholom, mada postoji i drugo tumačenje po kom primjer za alkoholisanost postaje 'majka zemlja', koja se, baš kao tipični pijanac, okreće oko sebe i oko sunca, a pritom je i blago nakrivljena", tumači Stanojević.

Profesor smatra da su izreke među Srbima veoma zastupljene, a taj fenomen objašnjava time što su one "najkoncizniji način da se nešto objasni". To može biti korisno u neobaveznoj komunikaciji, ali kada je u pitanju komplikovanija analiza nekog događaja, uopšteni karakter poslovica predstavlja veliki problem.

"Ne možete poslovicom, čija je suština u uopštavanju, objasniti neki specifičan događaj. To bi posebno trebali da znaju novinari i uopšte oni koji se bave pričanjem i objašnjavanjem. Takođe, osobe koje se narodnim izrekama često služe uglavnom su neinventivne, staromodne, a uvijek mogu doći u situaciju da se njihove riječi ismiju ili ironizuju", objašnjava Stanojević.

Javnost je šokirala priča o dječaku Cameronu Macauleyju (5) koji živi s majkom i starijim bratom. Zanimljivo je to što se Cameron navodno sjeća života kojeg je živio prije ovoga. Mišljenja ljudi su podijeljena, dok jedni kategorično odbijaju ideju o sjećanju na prošli život, drugi su ubijeđeni da u cijeloj priči ima istine.

Cameron je od rođenja svojoj majci pričao priču o drugoj majci koja mu nedostaje. Njegov prijašnji život odvijao se na udaljenom i zabačenom škotskom otočiću Barri. Dječak se jasno sjeća svoje majke i oca te braće i sestara iz Barre, čak često spominje i svog ljubimca ovčara kojeg je imao na ostrvu. Jasno opisuje da je živio u kući na plaži u blizini piste gdje su avioni slijetali.

Njegova majka ne zna šta tačno da napravi s cijelom situacijom. Jasno joj je da Cameron ne laže, a i bilo bi neobično da toliko mlado dijete može izmisliti laž s toliko detalja. Međutim, objašnjenja za Cameronova sjećanja nema.

Pogledajte snimku (sa prijevodom) dječaka i zabrinute majke koji odluče posjetiti ostrvce iz dječakova prošlog života i saznajte što se dogodilo s Cameronovim roditeljima iz prošlog života.

Jeste li se ikada zapitali zašto se burma nosi baš na četvrtom prstu, a ne na nekom drugom? U nastavku članka pročitajte zašto je to tako.

Kineska legenda je to objasnila na veoma jednostavan način, jer svaki prst predstavlja nešto drugo, a kada spojite ruke pokušajte razdvojiti prste i vidjet ćete šta ćete dobiti:

Palčevi predstavljaju roditelje. Kada spojite ruke, razdvajaju se, jer ne bi trebali vječno da budu sa vama, ali kada ih ponovo spojite oni predstavljaju vezu koja će uvijek biti spojena.

Kažiprsti predstavljaju braću i sestre. Odvajaju se, jer svako ide svojim putm i stvara svoje živote.

Srednji prst predstavlja sam sebe.

Četvrti prst, zvani i prstenjak predstavlja vašeg partnera. Kada spojite ruke teško ćete razdvojiti četvrte prste, pa zbog toga oni i predstavljaju vašeg partnera sa kojim ćete provesti život.

Mali prst predstavlja djecu. Oni se razdvajaju, jer djeca rastu i odlaze.

Slobodan Janjušević, vlasnik preduzeća „Kirka Suri”, zaposlenima je podjelio na desetine kuća, stanova, automobila, beskamatnih kredita… Kaže da bi se prije ubio nego što bi spiskao milione eura na jahtu, a da prethodno nije riješio probleme svojih ljudi.

Ono što Slobodana Janjuševića, direktora i vlasnika preduzeća „Kirka Suri” iz beogradskog naselja Krnjača, razlikuje od većine, posebno od uspešnih privrednika i vlasnika firmi, jeste to što on ne može da bude zadovoljan ako to zadovoljstvo ne dijele i njegovi radnici. U to ime Janjušević je zaposlenima u svom preduzeću dao 15 beskamatnih kredita na 100 godina; finansirao je kupovinu placa i izgradnju 35 kuća, kupio je radnicima više od deset stanova, piše Pressoline.rs

- Moja firma je moja porodica. Moji radnici su moja djeca. Zar bih mogao da zbrinjavam neke daleke, još nerođene potomke, da gomilam bogatstvo i nemilice ga razbacujem, a da istovremeno gledam kako njihova djeca gladuju? Prije bih se ubio kada bih, recimo, spiskao milione eura na neku luksuznu jahtu, a da prethodno nisam riješio njihove egzistencijalne probleme – kaže Janjušević.

Janjušević ima ono što većina prosječnih ljudi može samo da sanja: svoju fabriku, kvalitetnu proizvodnju, osvojeno tržište, 120 radnika i najmanje 150 kooperanata. Proizvodi kotlovska postrojenja, a njegovi proizvodi pronašli su put i do najzahtevnijih svjetskih tržišta. Ima porodicu, lijepu kuću, dvije odrasle kćerke i unuke. Rječju, bogat i sadržajan život.

Uspio je da napravi firmu u kojoj bi danas svaki metalski radnik ili inženjer poželio da radi. Ne samo zbog redovnih plata, mogućnosti da riješe egzistencijalne probleme i drugih pogodnosti, već i zbog međuljudskih odnosa. Među radnicima nismo naišli ni na jedno tmurno lice. Što se kaže, rade s voljom i kao za sebe!

- I radimo za sebe! – ubjeđuje nas Dubravko Pašić, elektrozavarivač, koji je u „Kirka Suriju” od osnivanja. – Među prvima sam dobio besplatni plac u Borči za izgradnju kuće i svu pomoć pri njenoj izgradnji. A najljepši je osjećaj kada znate da niste sami, da iza sebe imate veliku porodicu koja vas nikada neće ostaviti na cjedilu. A kada su drugi prema vama takvi, ne čudi zadovoljstvo koje i sami imate kada ste u prilici da pomognete nekom drugom.

Njegove kolege, zavarivač Darko Sredojević i bravar Jovo Đurović, tvrde da Janjušević nije samo direktor i vlasnik, već prije svega otac koji učestvuje u svim njihovim problemima.

- Mislim da nema kuće u kojoj Janjušević nije bio i da nema porodice sa čijim problemima nije upoznat – tvrdi Sredojević. – S druge strane, nije ni čudno što ovo preduzeće svako doživljava kao svoju kuću, što dodatni nadzor nije potreban.

Jednostavno, svi smo upoznati sa tehnološkim procesom rada i budite sigurni da nikada nećemo dozvoliti da bilo ko od nas ošljari u poslu. Naš posao se ne završava dobijanjem plate ili završetkom radne smjene, već onda kada od kupca dobijemo pohvalu za naš rad. Tek tada znamo da smo bili dobri i da će nam dobar glas obezbjediti i nove poslove.

Janjušević se trudi da radnicima uvijek izađe u susret, da im pomogne i sasluša, a to mu se višestruko i vraća: njegova firma je jedna od rijetkih koja ekonomsku krizu skoro da nije ni osjetila! Svako ko dijeli njegove ideje, ko želi da radi, može da računa na to da će ovdje riješiti životne probleme. Međutim, dijeljenje istih ideja i samo „klimanje glavom” ovdje ne prolazi.

- Preduzeće „Kirka Suri” nije nastalo privatizacijom, jeftinom kupovinom neke posrnule fabrike – objašnjava Janjušević. – Nastalo je kao rezultat mukotrpnog rada, ali i jasne vizije koja i danas predstavlja osnovu poslovne filozofije „Suri metode”, koja se može definisati sa tri jednostavna pravila: saslušaj svakog, dobro pripremi posao i triput mjeri prije nego što počneš da sječeš!

Svačije mišljenje, počev od čistačice do upravnika proizvodnje, ne samo da je dopušteno, već je i krajnje poželjno. A rezultat svega je i to, recimo, što su stručnjaci ovog preduzeća za svega 8.000 eura napravili mašinu za savijanje cijevi koja se u Nemačkoj može nabaviti za 250.000 eura. Treba li tome dodati da se ta mašina u praksi pokazala mnogo efikasnija i bolja od strane? Slično je i sa gotovim proizvodima koje stranci ponekad u početku gledaju podozrivo, a na kraju hvale.

Janjušević je praktično znanje sticao u „Minel – Kotlogradnji” gdje je u dva navrata proglašen i za najboljeg patent-inženjera u staroj Jugoslaviji. Kada su ga radnici, 1986. godine, bez ijednog glasa protiv izabrali za generalnog direktora, dugo se opirao. Nije ga brinulo što je firma grcala u gubicima, već prvenstveno to da li će prihvatiti njegove ideje. Srećom, podržali su ga i tri godine kasnije ovo preduzeće postalo je jedno od najuspešnijih u svojoj oblasti. Dovoljan razlog da se u cijelu priču umješaju i političari.

- Optužili su me da se ponašam kao veliki gazda, ma šta to u praksi značilo. Nisam želio da se raspravljam i objašnjavam, napustio sam firmu i zaposlio se na Mašinskom fakultetu kao običan bravar! – kaže naš sagovornik.

Novo radno mjesto nije doživio kao degradaciju. Naprotiv. Za godinu dana rada napravio je toliko patenata da su mu oni ubrzo omogućili da osnuje i sopstvenu firmu.

- Većina mojih pronalazaka brzo je našla primjenu u konkretnoj proizvodnji, a ostvarena zarada na njima, tadašnjih 80.000 maraka, bila je dovoljna da u Krnjači započnem realizaciju svog sna. Već tada, početkom devedesetih, za poslovni uspjeh je trebalo čudo, pa se u tome krije tajna imena moje firme. Kirka je grčka boginja čarolije, a meni je zaista bila potrebna neka čarolija da bih uspio. Vrijeme je pokazalo da sam uspio.

U fabričkom krugu, pa i u samom pogonu, nema previše glamura. Nema fontana i mermera, u pojedinim prostorijama nema čak ni maltera na zidovima…

- Pustite šminku – odmahuje rukom bravar Zoran Oklevski. – Važno je da imamo sa čim da radimo i da imamo za koga. Toplo nam je unutra, a biće vremena i za udešavanja. Mnogo mi je važnije to što su nedavno svi „skočili” kada mi se sin razbolio, što je gazda odmah obezbjedio sve što je bilo potrebno za njegovo liječenje.

Janjušević: Teško onom kome su pare jedina svrha života

Slaviša Miljković, upravnik proizvodnje, tvrdi da je produktivnost zaposlenih na izuzetno visokom nivou i da je sretan što nikog ne mora da tera da radi.

- Istina je da smo jedna velika porodica, ali u toj porodici nema popusta – kaže Miljković. – Svačija se mora saslušati, nijedan prijedlog se olako ne odbacuje, ali kada jednom nešto prelomimo, kada se o nečemu dogovorimo, više nema improvizacije i odstupanja. Svako gleda da na najbolji mogući način uradi svoj dio posla.

Gazda ne dijeli samo kuće i stanove, već i automobile. Čak četvrtina zaposlenih, njih tridesetak, vozi službena vozila.

- Da se razumijemo: niti su meni svrake popile mozak, niti imam para za razbacivanje – objašnjava Janjušević. – Jednostavno, važna mi je produktivnost, iskrenost i povjerenje, jer bez toga nema rezultata. Zadovoljan čovek bolje radi, ulaže više napora, nije odsutan i trudi se da da sve od sebe. Ako će na posao doći brže i ako će za rad biti spremniji, logično je što ću mu za to obezbjediti automobil. S druge strane, koliko god da su pare važne, meni nikada nisu bile na prvom mjestu. Teško onom kome su pare jedina svrha života.