Video: Vratimo Gradačcu “Kikićeve susrete”!
U poslijeratnim godinama promijenjen naziv književnim susretima
Gradačac je nekada bio živahan kulturni centar u kome su se izvodili mnogi kulturno-umjetnički programi i manifestacije. Najistaknutije mjesto među njima pripadalo je “Kikićevim susretima”, književno-kulturnoj smotri, posvećenoj uspomeni na ličnost i djelo književnika i revolucionara Hasana Kikića.
U poslijeratnim godinama, u vrijeme globalizacije i u vrijeme kada je politika umiješala svoje prste, kako u književnost tako i u sve pore života, te kulturne manifestacije su izgubile na svom kvalitetu i suštini. Tako su, nadaleko poznati “Kikićevi susreti” promijenili ime u “Gradačački književni susreti”, a samim tim i specifičnost naziva književnih susreta dobila je različite poglede, kako u očima sugrađana tako i u očima samih pisaca. Prije par dana u Gradačcu su završeni 39. “Gradačački književni susreti”. No, ukoliko bismo zalazili u dublju analizu, i ako znamo da su nekada postojali “Kikićevi susreti”, upitali bismo se da li su baš 39. “Gradačački književni susreti”?!
Susretanja počela 1973. godine
Književna manifestacija “Kikićevi susreti” održana je u Gradačcu prvi puta od 13. do 15. aprila 1973. godine. Svečani početak prvih Kikićevih susreta proglasio je prof. dr. Mustafa Imamović. On je u svom pozdravnom govoru istakao da ova manifestacija ima za cilj: “širenje progresivnih i humanih kulturnih vrijednosti u prvom redu lijepe književnosti naroda BiH”.
Šehić se borio za autentičnost Kikićevih susreta
Čitajući “Jedan pogled na stvaralački opus književnika Sadika Šehića iz Gradačca”, kojeg je napisao mr. Omer Hamzić, a prenio časopis za kulturu “Divan” možemo uvidjeti borbu našeg sugrađanina u kojoj je bio dosljedan ali nažalost neuspješan u svojim nastojanjima. “Sadik Šehić nije dao da se marginalizuju ličnosti poput Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića, Murata Šuvalića, Mustafe Novalića, bez obzira u čijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, sad drugog ili trećeg imena sa tog spiska.
“Kikićevi književni susreti” u Gradačcu, a Šehić je jedan od njihovih utemeljitelja i čovjek koji je tu sjajnu kulturno-književnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim leđima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih književnih imena, pa i imena Hasana Kikića, već prepreka prijetećoj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadašnju Kikićevu provinciju u pozadini. “Kikićevi književni susreti” - godišnjak manifestacije i Kikićeva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikić je bio prije svega učitelj), ne samo da su od Gradačca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, već su jedno vrijeme od te stare bosanske čaršije “načinili” književnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo čudo što je baš Sadik Šehić, sa zadivljujućom upornošću, pokušao da oživi “Kikićeve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), uloživši mnogo truda da Hasana Kikića ponovo vrati u rodni mu Gradačac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikićeve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i, kako je rečeno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagođavanja, ostadoše književni susreti u Gradačcu, ali bez imena Hasana Kikića i bez utemeljitelja manifestacije književnika Sadika Šehića. Pošto su Hasana Kikića “sklonili u stranu”, i Šehić im je poručio: “Bez mene - ko domina”, napisao je u svom osvrtu mr. Omer Hamzić.
Ešić i danas žali što su “Kikićevi susreti” promijenili ime
Obraćajući se skupu na otvaranju ovogodišnjih 37. “Gradačačkih književnih susreta” poznati pisac dječije književnosti, Šimo Ešić, ponovo je naglasio žaljenje za promjenom imena ovih književnih susreta. ”Meni je žao što se ja ne mogu složiti ni sa jednim od pređašnjih koji su govorili da se iz političkih ili iz kojih drugih razloga ime Gradačačkih književnih susreta usvojilo kao zamjena za Kikićeve susrete. Imamo Šantićeve, imamo Skenderove i Gorčinove susrete koji su posvećeni konkretnim piscima. Ti pisci su književne veličine koje objednjavaju zavičajne prostore na plemenit način. Tradicija koja se kod nas neprekidno uništava je, ustvari, osnova svega što nam se u kulturi i u politici i u običnom životu događa. Ako njemački narod, koji je prošao kroz sva iskušenja ima snage da Friedrichu Engelsu, čovjeku čija je ideja pokrenula svijet protiv kapitalizma, ima snage da njegovu rodnu kuću pretvori u muzej i u parku napravi socrealističku figuru čovjeka koji raskida lance. Ako glavnu ulicu nazovu “Friedrich Engels allee” i ako u svakom većem njemačkom gradu postoji ulica sa Engelsovim imenom, onda vam to dovoljno govori˝, istakao je književnik Šimo Ešić na Gradačačkim književnim susretima 2001. godine.
Ešić je naglasio i da mi na Balkanu skloni smo da čim dođe nova vlast odmah pobrišemo ono staro i stavimo novo. ˝To ne mogu prihvatiti i ne mogu prihvatiti opravdanje da se Gradačački susreti zovu sada tako, jer Gradačac je taj koji ima Kikića, dakle, nema ga Tuzla, Modriča, ili Banja Luka. Oni imaju svoje pisce i po logici stvari tradiciju treba nastaviti. Možete susretima mijenjati oblik, mijenjati im sadržaj˝, nastavlja Ešić, te dodaje: ˝Naravno, da se jedno izvjesno vrijeme na Kikićevim susretima počelo ponavljati što-šta od sadržaja, ali zašto ne bismo napravili prevod izabranih djela Hasana Kikića, ili napravili predstavu? Zašto se ne bi tema Kikićevih susreta posvetila naprimjer Mustafi Novaliću? Zašto se ne bi Muradbegovićevo djelo obrađivalo na Kikićevim susretima? Ne treba prihvatati laičke primisli kako je Muradbegović manji od Kikića. Bitan je onaj odjek, onaj eho koji je dio naše tradicije. Evo i danas na povratku iz Frankfurta pita me Hadžem Hajdarević: Hoćeš li na “Kikićeve”? Dakle, ja vjerujem da niko od vas nije došao svjesno na Gradačačke nego na Kikićeve susrete, bez obzira što je politički nekome značilo.˝
Delić: Nije tako loše što su “Kikićevi susreti” promijenili ime
Govoreći na okruglom stolu “Književni susreti u BiH: pluralizam i razlike” 2001. godine, Dinko Delić je kazao kako on smatra da, uz sve poštovanje Kikiću i njegovom djelu, nije tako loše što se ovi književni susreti zovu imenom Gradačca, grada, jer time, ako ne u istu ravan, ono u jednak položaj uspravljaju i Kikića i Muradbegovića i druge pisce koji su rođeni i koji su djelovali na ovom području.
“Recimo, ne pominjemo Vasu Pelagića, vjerovatno je opet politika razlog tome. Ali Vaso Pelagić itekako zaslužuje da bude tema Gradačačkih književnih susreta, jer je čovjek rođen na 10-tak kilometara odavde, a koji je u svoje vrijeme bio toliko slobodouman da bude proganjan i od otomanske i austrougarske vlasti, ali jednako žestoko i od “svoje” srpske birokracije pod čijom stražom je u Požarevcu i skončao. Pisac, koji je iz pozicije autsajdera, disidenta, kako god hoćete, bio spreman da protiv vlastodržaca doprinese kulturi i duhovnom životu vremena u kojem je živio, zaslužuje mjesto pored Kikića, Muradbegovića i Mirka Marjanovića. Hajde, zamislite sa koliko bismo se teškoća susreli kad bismo pokušali to realizirati! Naime, Amir Brka i ja smo već razgovarali ovog proljeća o mogućnosti da djelo Vase Pelagića bude temat “Diwana” ili okruglog stola na Gradačačkim susretima, ali nismo našli za shodno da pokušamo ostvariti tu ideju. Možda je vrijeme da se ta ideja sada evidentira? “, kazao je Delić zaključujući raspravu na Okruglom stolu “Književni susreti u BiH: pluralizam i razlike” 2001. godine. Nastojeći skrenuti pažnju na ovaj “problem” sa nazivom “Kikićevih susreta” korišteni su materijali časopisa za kulturu “Diwan”, čiji je izdavač JU “Biblioteka “Alija Isaković” iz Gradačca.
