Momčilo Savičić je 1977. godine, iz Tuzle, kao mladi inženjer, došao u Fabriku glinice „Birač“ u Zvorniku. Nakon specijalizacije u Rusiji, učestvovao je u obuci budućeg kadra u novoizgrađenoj fabrici glinice, u to vrijeme jednoj od najvećih na prostoru Evrope. Radno iskustvo sticao je na pogonu Raščinjavanje da bi, ubrzo, postao glavni dispečer Fabrike.
Znanje, kreativnost i sposobnost ovog diplomiranog tehnologa, prepoznalo je tadašnje rukovodstvo fabrike, postavljajući ga, 1984. godine, na čelo novih proizvoda, sa kojima je, posebno zeolitom za deterdžentsku industriju, zvornički „Birač“, narednih godina, bio prepoznatljiv u poslovnom svijetu. Početkom 1991. godine Savičić je imenovan za tehničkog direktora preduzeća, a nešto kasnije postaje i komercijalni direktor Fabrike. U periodu od 1993. do 1997. godine, radio je u Italiji, gdje je bio direktor „Biračeve“ Fabrike u Miri kod Venecije.
Momčilo Savičić pomoćnik direktora za marketinško-komercijalne poslove u najvećem zvorničkom kolektivu
Gospodine Savičiću, odnedavno ste dio rukovodnog tima Kompanije „Alumina“. Kakvi su Vaši prvi utisci i šta za Vas znači povratak u fabriku u kojoj ste proveli značajan dio svoje radne karijere?
-Prvi utisak da je menadžment i tehničko osoblje ponovo oživjelo pozitivna razmišljanja kod svih zaposlenih na svakodnevnim radnim aktivnostima, kako na održanju i poboljšanju postojeće proizvodnje i kvaliteta proizvoda, tako i na osvajanju novih tehnologija i proizvoda alumosilikata.Praktično, što se tiče novih proizvoda počinjemo tamo gdje smo stali prije 22 godine.
Takođe, pozitivan utisak je da je u sve ove proizvodne i razvojne aktivosti uključeno dosta stručnih mladih kadrova, koji treba da budu okosnica budućeg bitisanja ovog kolektiva.
Ono što me je iznenadilo je da su proizvodni radnici, u proizvodnji i održavanju, neadekvatno plaćeni za posao koji obavljaju i to mora biti zadatak menadžmenta da postepeno stvara uslove za bolji materijalni tretman ovih radnika.
Za mene povratak u fabriku, bez obzira na koji period, mogu reći sa emotivne strane znači jako mnogo, pogotovu što sam 1992. i 1993. godine smijenjen prvo sa mjesta tehničkog direktora a zatim i komercijalnog direktora zbog „nepodobnosti“ i kriterija koje su kreirali tzv.“novi demokratski procesi“ koje je svako na svoj način tumačio i sprovodio.
Svojim povratkom želim da dam svoj doprinos, obzirom na moje stručno i rukovodno iskustvo, na zaživljavanju i realizaciji najboljeg koncepta održivosti i razvoju ovog privrednog subjekta.
Novi menadžment i Uprava kompanije preuzeli su na sebe značajne internacionalne ugovore. Koliko okolnosti i ambijent u kojem se nalazi fabrika, mogu uticati na ispunjenje tih ugovora?
-Dosadašnjim uspješnim ispunjavanjem preuzetih obaveza, kako po kvantitetu, tako i kvalitetu, uspijevamo dokazati našim poslovnim partnerima da smo ozbiljan i odgovoran partner.To se naročito pokazalo u periodu katastrofalnih poplava u maju i junu, kada smo imali potpun prekid željezničkog saobraćaja, kako u Srbiji tako i u BiH, kada nijedan kupac nije bio uskraćen isporukama dogovorene količine. Nadležne službe prodaje i transporta, odnosno komercijale u cjelini su iznijele veliki teret preorjentacije sa željezničkog na drumski transport što nije bilo nimalo lako. Svakako da mnoge okolnosti pa i sam ambijent u kojem se nalazi fabrika ne idu nam na ruku u iznalaženju dugoročnih najpovoljnijih ugovora i njihove realizacije.
U svijetu biznisa važe neumitna tržišna pravila.Koliko je postojeći proizvodni program garancija opstanka fabrike na inostranoj pijaci?
- Slobodan protok roba i kapitala na svjetskom tržištu je jedna nepovratna kategorija i svaki privredni subjekt pa i „Alumina“, da bi uopšte opstali, moraju svakodnevno analizirati i pratiti zahtjeve tržista i blagovremeno reagovati i prilagođavati se.Tržište se neće samo od sebe prilagođavati privrednim subjektima niti će čekati da mi nešto uradimo, da bi to isto tržiste bilo zadovoljno.I upravo osmišljeni koncept prelaska na paletu novih proizvoda je jedino ispravan koncept.Proizvodnju, odnosno prodaju metalurške glinice, treba svesti na minimum. Oslanjanje na značajnije kapacitete nemetalurške glinice i druge proizvode alumosilikatnog tipa, daje sigurnost za siguran rad i pozicioniranje „Alumine“ na svjetskom tržistu, a to znači njen opstanak.
Da li imate ideje za neke nove proizvodne programe?
-Programi novih proizvoda alumosilikatnog tipa su zasada sasvim dovoljni i njihovom realizacijom, logično, nameću se nove ideje i programi koji bi mogli biti aktuelni i interesantni za tržište.Trebamo istrajati na realizaciji zacrtanih programa.
Da li Kompanija ima dovoljno resursa, prije svega kadrovskog potencijala, da „iznese“ nove programe i proizvode?
-Rekao sam da kompanija posjeduje dosta kadrovskog potencijala, što ne znači da ne treba stalno se boriti za obezbjeđenjem i stvaranjem uslova za dolazak visokokvalitetnih kadrova svih profila i zanimanja.Takođe, kadrovska služba, u dogovoru sa odgovornim rukovodiocima svih sektora, treba kontinuirano osmišljavati i upražnjavati metode usavršavanja postojećeg kadra kroz stručne seminare i radionice, kako u zemlji, tako u inostranstvu.U kadrove treba stalno ulagati i tu se ne smije štedjeti, jer da je pamet jevtina svako bi je imao.Što se tiče materijalnih resursa, oni dugoročno ne bi trebali biti upitni.
Rješavanje statusa Fabrike, opšte je mišljenje, ključno pitanje za njen dalji rad.
-Rješenje statusa fabrike je pitanje nad svim drugim pitanjima i tu nema dileme.Prosto je ne prirodno raditi na novim programima, dugoročnim ugovorima sa partnerima, kao i dugoročnoj stručnoj saradnji sa potencijalnim investitorima koji bi bili spremni uložiti znanje i kapital u uslovima stečaja.
Svako odugovlačenje rješavanja statusa fabrike, može imati nesagledive posljedice, jer sadašnja uspostavljena ravnoteža razumjevanja između menadžmenta – stečajnog upravnika i Odbora povjerilaca, može vrlo lako iz razno raznih preceduralnih razloga biti narušena a to znači, neću reći kraj, ali sigurno tešku situaciju.
Po Vama, koji je najbolji model buduće vlasničke strukture za ovu fabriku?
-O prijedlogu nove vlasničke strukture ne bi se tek tako izjašnjavao.Generalno sam jako razočaran kako su do sada tekli privatizacioni procesi i uspostavljanje novih vlasničkih odnosa u najvećem broju slučajeva pa i u slučaju „Birača“.Posljedice takvog neodgovornog i nestručnog provođenja privatizacije je rezultat na stotine nestalih i devastiranih privrednih subjekata i na hiljade otpuštenih radnika.Svakako, nova vlasnička struktura ne smije se uraditi ishitreno i preko koljena i ona mora biti dobro osmišljena da ne doživi sudbinu prethodne neodgovorne privatizacije.Računam da će vlast Republike Srpske, menadžment i sindikat izvući dovoljno pouka iz prošlosti i založiti se za jedan zdrav vlasnički status, koji će garantovati da ovaj privredni subjekt bude uistinu nosilac privrednog razvoja sjeveroistočnog dijela Republike Srpske.
Ovo je izborna godina u BiH. Može li fabrika da bude van domašaja izborne kampanje, jer svako licitiranje u dnevno-političke svrhe ne doprinosi kredibilitetu kompanije kod poslovnih partnera?
-Što se tiče predizborne kampanje, svakako rado bih slušao da se učesnici u kampanji nadmeću u davanju kreativnih ideja za dobro fabrike, pa i ideja za njen konačan status. Svako stranačko prepucavanje iz prošlosti preko leđa fabrike, nanijeće štete ugledu i trenutnoj poziciji fabrike kod sadašnjih i budućih partnera.Neka institucije sistema rade svoj posao u vezi svega što nije bilo zakonito u prošlosti u ovom kolektivu.Svakako, u interesu je ovog kolektiva da svaka vlast sa svojim institucijama što više bude prisutna u stvaranju pozitivnog privrednog ambijenta i uslova za neophodan razvoj.
Kako zaštititi fabriku od „interesovanja“ određenih namjerenika i raznih lobija?
-Nijedna sredina nije pošteđena od nedobronamjernog djelovanja i raznih nedobronamjernih lobija pa neće ni ova. Dušebrižnika i raznih mešetara uvijek ima prisutnih.Čvrstim stajanjem uz zacrtani koncept razvoja i realizacijom predviđenih programa, kao i ostvarivanjem pozitivnih proizvodnih rezultata, najbolja su brana da se isti drže na distanci.Svi dobronamjerni su dobro došli.
Dugo godina ste radili u inostranstvu, u pojedinim evropskim zemljama.Koliko se zakonitosti biznisa razlikuju na zapadu u poređenju sa ovim našim prostorima?
-Obzirom da smo usvojili koncept(sistem) koji podrazumijeva slobodno tržište roba i kapitala, jednom riječju sistem kapitalizma, zakonitosti biznisa ne bi trebali da se razlikuju, ali u praksi je ogromna razlika.Tranzicioni period ovdje jako dugo traje i nije još poprimio ni obrise zakonitosti biznisa kakav je u zapadnim zemljama. Dosta je prisutno administriranja, korumpiranosti na svim nivoima sistema, intervencija pojedinaca sa vrha, nepostojanje adekvatnog privrednog ambijenta, uticaj na sudove, inspekcije... Sve ovo je strano i nije imanento jednom sistemu u kojem se biznis osjeća sigurno i neugroženo. Kontrolni mehanizam koji štiti biznis kod nas apsolutno je upitan.
Kako privući strane kupce i posebno zapadni kapital na ove prostore?
-Prisutno razmišljanje da je za privlačenje stranog kapitala i potencijalnih investicija dovoljno da imamo jevtinu radnu snagu, apsolutno je pogrešno. Investitor prvo hoće da ima sigurnost za uloženi kapital tj.uređen zakonski sistem, zatim povoljan privredni ambijent u kojem će ostvarivati profit.Pošto, nažalost, država BiH i ekonomski i politički je jedna nedefinisana i podijeljena zemlja i ne obezbjeđuje ništa od ovoga, male su šanse da se ozbiljni investitori upute u ove prostore bez obzira na povoljne i sirovinske i radne (kadrovske) potencijale.Ima pojedinačnih slučajeva, to su neki specijalni aranžmani, ali dolazak značajnog broja investitora za sada nažalost izostaje.
„Birač“ je, prije rata, bio vlasnik dvije fabrike za proizvodnju zeolita u Italiji, gdje ste vi svojevremeno bili dio menadžmenta. Da li te fabrike danas mogu da budu „most saradnje“ sa kompanijom „Alumina“ za neka nova tržišta?
-Sudbina „Biračevih“ fabrika u Italiji zaslužuje posebnu temu i o tome nekom drugom prilikom. “Birač“ je ustvari bio vlasnik jedne fabrike zeolita u Miri (Venecija) i jedne velike napuštene fabrike deterdženata u Mezi, na jugu Italije, koja je bila uslov da se u paketu uzme i fabrika zeolita u Miri.Fabrika u Miri je promijenila nekoliko vlasnika i sada radi dosta solidno. Osim zeolita proizvodi velike količine kobildera-kopolimera i tu su uglavnom bazirali svoju sadašnju proizvodnu poziciju.Svakako da ima prostora za međusobnu saradnju i odmah nakon mog dolaska u „Aluminu“ inicirao sam kontakt sa predstavnicima fabrike u Miri i nadam se uskoro i konkretnim poslovnim aktivnostima.
