Vrijeme vračara, gatara i vidovnjaka nikako nije prošlo. O tome svjedoči i priča Šumadinke, koja godinama pomaže privrednicima prizivanjem pokojnika sa onog svijeta.

Svjetska ekonomska kriza uticala je, kako na Menhetnu, tako i u Šumadiji, na to da se privrednici sve češće obraćaju vidovnjacima. Jedni biraju onlajn vračare, drugi tetka Jelu, Miru, Daru iz prigradskog naselja. Ali samo jedna žena biznismenima pomaže prizivanjem duhova?!

Privrednik Dejan M. (43) iz okoline Kragujevca uspio je u vremenu ekonomske krize da spase firmu, zahvaljujući tome što poslovne savjete prima isključivo od pokojnog tasta?! Tako bar kaže vidovita Šumadinka, donedavno izuzetno posjećena, Šumadinka koja za sebe tvrdi da je medijum i da kontaktira sa onostranim.

- Moj klijent Dejan je sa ortakom otvorio pržionicu kafe. Dva puta su nekog dobavljača naručili po isporuku, a onda je on počeo da navaljuje da naruče još jednom, što prije. Dejan se premišljao, vrijednost robe bila je veća od 10.000 evra. Došao je kod mene i riješio da u pomoć pozove pokojnog tasta! Tast, koji je za života bio iskusni privatnik, “rekao“ mu je da treću turu ne uzima – tvrdi ova žena.

Ona kaže da je Dejan tasta poslušao, čak se i sa ortakom rastao na “nagovor” tasta. Bivši poslovni partner ipak je kafu naručio, zapao u dugove i propao. Njen klijent danas je posao proširio i na druge djelatnosti. Ova žena u sedmoj deceniji života nije pristala da se objavi njeno puno ime i da stane pred objektiv foto-aparata, jer je nedavno i sama zatvorila “radnju”. Nije zbog krize, brzo dodaje, već zbog premorenosti i rijeke ljudi koji su je opsjedali svakoga dana.

- Pomagala sam poslovnim ljudima da dobiju informacije o tome šta da kupe i prodaju, kada da reaguju, koliko para da ulože, ali i kada treba djecu da “prave” – napominje medijum.

Informacije “sa one strane” stižu uz pomoć drvenog stola bez ijednog eksera, parčeta papira i olovke. Dolazak onostranog gosta najavljen je podizanjem stola. Kada se pozvani “javi” tada klijent postavlja pitanja, koju robu da naruči, koliko, da li da uzme kredit, od koje banke. Onda “vidovita žena” počinje da piše, rukom koja joj potpuno utrne, kako sama reče. “Utrnula ruka piše odgovor, ono što duhovi saopštavaju”, ubjeđuje medijum.

Osim nje, u Šumadiji je do prije pet godina ordinirala još jedna žena medijum, a princip je bio isti. Jedina razlika bila je što je njena suparnica zabranjivala da se nosi bilo šta od metala uz sebe, pa su klijenti morali da skidaju i farmerice.

Demanti na pomisao mnogih da se ovakve stvari događaju samo u Srbiji stiže iz Njujorka, pravo sa Mehnetna. Svjetski mediji pišu da u vrijeme kada čelni ljudi velikih sila iz nedjelje u nedjelju mijenjaju planove za spasavanje ekonomije, nije neobična odluka američkog trgovca dionicama da zatraži savjet od proroka pred sastanak sa jednim od vodećih ruskih milionera. Od početka svjetske krize jedna proročica sa Menhetna duplirala je promet, a bostonski prorok ima 70 odsto više klijenata, izvještavaju američki mediji.

Osim baba vračara Srbima su dostupne i internet vračare i vidovnjaci. Niko od njih ne propušta da navede da pomaže u poslovnim odlukama. Vidovnjaci bacaju kletve i “mrtvački živu” na konkurenciju, istjeruju nečastive sile iz poslovnog prostora i prodaju amajlije. Stravu, odnosno strah privrednika pred važne poslovne odluke, uništavaju let lampom?!

Musto Karić (51) iz Bosne jedva hoda. Nijedna dijeta nije urodila plodom. Jedina nada je operacija želuca. Veliki višak kilograma danas mu itekako ugrožava život.

-Sve do prije pet ili šest godina još sam mogao da radim. Išao sam u Italiju, gdje sam sa svojih 200 kilograma bio najteži drvosječa. A onda su počele da me izdaju noge - počeo je svoju priču Musto Karić (51) iz sela Sjenina blizu Doboja u BiH.

Sa svoja 252 kilograma najteži je čovjek u toj državi, a najvjerovatnije i na Balkanu. Njegova kći Nevresa (28) ima 140 kilograma, sin Maid (13) teži 108 kilograma. Zajedno su teški pola tone. selo Sjenina ispod Trebave smješteno je na brežuljcima i dijelom u ravnici, pa je on, zbog svojih kilograma, morao da siđe sa brda u dolinu.

- Teško hodam, pređem pedesetak metara pa moram da se odmorim. ljeti je lakše jer se više krećem, ali najgore je zimi, kad se uglavnom jede i leži - rekao je čovjek.

Simpatičan je, kao svi njegovi ukućani, i o svom problemu rado govori.

- Ne daj Bože nikome ovo. Od troje djece dvoje je krenulo mojim stopama, a jedna kći se ne da, bori se sa gojaznošću. Zato sam odlučio nešto da preduzmem, želim da budem dobar primjer svojoj djeci. Želim da se podvrgnem operaciji smanjenja želuca i time njih podstaknem da ne dopuste da gojaznost još više ovlada njima. Vidim da će im se zdravlje narušiti, a to je ono što najmanje želim - dodao je. Da bi to učinio, potrebno mu je oko 7500 konvertibilnih maraka (30.000 evra), kojih nema.

- Živimo od 30-ak evra dječijeg dodatka i onoga što supruga zaradi nadničarenjem. Zvali su me neki koji, navodno, imaju preparate za skidanje kilograma, da reklamiram njihov proizvod. Ako su tako sigurni u svoj proizvod, zašto traže da bočicu od 2,5 decilitara platim 137 maraka?! nema šta nisam pokušavao, ali ne uspijevam. Priznajem da volim da jedem jer kod nas u Bosni spremaju se kojekakve pite i pituljice i teško im je odoljeti. Znam ponekad usred noći da pojedem ostatke večere. Supruga bi mi ujutru prigovorila, a ja bih joj rekao kako sam se uplašio da ne umrem gladan - nasmijao se Musto.

I ostatak njegove porodice teži gojaznosti... Sve do prije desetak godina kilograme je nekako podnosio.

Prof. dr. sc. Miroslav Bekavac Bešlin iz KB-a Sestara milosrdnica kaže da za Mustu ima nade:

- Preporučio bih operaciju scopinario, uz preduslov da se urade sve analize i da se dijagnostikuje dijabetes, koji vjerovatno ima pacijent s tom kilažom. To je čudo od operacije nakon koje pacijenti gube do 70 posto prekomjerne težine.

Profesor dodaje kako nije sve samo u operaciji nego da se pacijent mora striktno pridržavati doktorskih savjeta.

- Nema slatkiša i alkoholnih pića. U najkraćim crtama ishrana se svodi na mediteransku kuhinju. Ipak se radi o velikim životnim odlukama, no bez toga oni su osuđeni na smrt. Životni vijek gojaznih ljudi kraći je za 12 godina, a smrtnost operacije je 0.28 do 0.30 posto. Život s toliko kilograma nije život. Vezani su za kuću, ništa ne mogu sami, pa ni održavati ličnu higijenu - dodao je profesor.

Karić je itekako svjestan rizika, ali želi pokušati. Uprkos mukama kroz koje prolazi rado se sjeća šaljivih životnih trenutaka.

- Kada bih se vraćao iz Italije, vozio sam Golfa kog sam napunio svačim, tjesteninom, sirevima i vinima. Na granici u Bosanskom Brodu carinik bi me pitao koliko imam vina, ja bih mu rekao da ne znam jer sam nešto popio usput, a uvijek je bilo više od 20 litara. On bi se naljutio i rekao bi mi da se moram vratiti. Zaprijetio bih mu da ću da legnem pa će morati viljuškarom da me podignu. Nakon toga bi me pustili da prođem - priča Musto o danima kada je još mogao putovati.

Vjeruje u dobre ljude koji će mu pomoći.