Svetlana Miladinović: Depolitizacija kulture pa sve ostalo

Zvornički teatar možda nije među najpoznatijim ili najvećim, ali volja i trud su ono po čemu se izdvajaju i iznad onih koji imaju ''veće rogove''.

Zvornički teatar ''Kapitalina Erić'' postoji već dvije godine, radi sa 30-ak glumaca, od kojih ima studenata, srednjoškolaca, osnovnoškolaca, ali i diplomiranih stručnjaka. Iza sebe imaju desetak predstava, preko 100 gostovanja i pregršt nagrada, i to ne samo domaćih.

Jedna od predstava sa kojom se ponose je ''Trauma'', sa kojom su, između ostalih učestvovali i na Festivalu amaterskog teatra u Laktašima, nakon kojeg smo intervjuisali upravnicu zvorničkog pozorišta, Svetlanu Miladinović.

Inače, volontersko učešće u predstavi uzela je Mirjana Karanović, kao reditelj-supervizor, koja je svesrdno pomogla ovom ansamblu i skoro šest mjeseci dolazila u Zvornik na probe.

- Saradnja sa Mirjanom Karanović je počela kada sam postala učesnik jednog veoma zanimljivog projekta u Beogradu - ''Podijeli svoje znanje - postani mentorka'', koji je obuhvatao 40 mladih perspektivnih djevojaka na pragu karijere, a svaka od njih je dobila mentorku uspješnu u svom poslu. Ja sam imala sreće da moja mentorka bude Mirjana. Svaki "mentorski par" imao je potpunu slobodu u kreiranju modela saradnje, a moja mentorka je na moje veliko zadovoljstvo imala želje i volje da razvijemo izuzetno dobru komunikaciju, što mi je dalo priliku da je upoznam sa radom našeg novoformiranog teatra. Jednom prilikom je došla u Zvornik, kako bi pogledala našu predstavu "Heroj nacije", i kao što je to često posle govorila, prepoznala je u nama potencijal i ljubav prema teatru, što nam je zajedničko. To je bio trenutak kada je odlučila da nam i praktično pomogne, a njena svesrdna podrška je kasnije urodila jednom divnom predstavom kakva je "Trauma".

Kakav je pozorišni život u Zvorniku?

Pozorišni život u Zvorniku "zahvaljujući" turbuilentnim devedesetim godinama je bio na ivici egzistencije. Nije bilo prostora za rad, ali ni volje ni potrebe za kulturom, jer je grad bio u teškoj situaciji. Ipak, zahvaljujući entuzijazmu nekolicine mladih i obrazovanih ljudi, Zvornik je nakon mnogo godina pozorišne stagnacije, konačno pojavio na pozorišnoj sceni naše zemlje.

Međutim, vi ste sve ponovo pokrenuli?

Sve je počelo negdje od srednje škole, od dramske sekcije i tako se ustvari rodila ta ljubav. Nas nekoliko, koji smo poslije otišli na fakultet, a osjećali smo želju i potrebu da nešto ostavimo našem gradu u kulturno nasleđe, došli smo na ideju da da naš do tada neformalni rad podignemo na stepenicu više i osnujemo pozorište.

Zvornički teatar je svom prvobitnom nazivu dodalo ime velike glumice Kapitaline Erić, njegujući uspomenu na ovu sjajnu umjetnicu, koja je odrasla u Zvorniku.

Zanimljiv podatak, a tiče se pozorištnog života, pokazuje anketa koja je rađena prije tri godine, gdje je na 3.000 ispitanika u Zvorniku, samo njih 15 odgovorilo da je gledalo profesionalnu pozorišnu predstavu u životu, što je poražavujeće. I to je bila naša misija, da našim sugrađanima koji nemaju uslove da odu u Beograd, Novi Sad, Banju Luku, Sarajevo - ponudimo pozorišnu kulturu tu, u našem gradu. Imajući u vidu činjenicu da je danas društvo skoro u potpunosti ispolitizovano, mi i dalje radimo, trudimo se i stvaramo, uprkos konstantim političkim opstrukcijama.

Imate li svoju scenu, prostor za rad?

Mi trenutno nemamo adekvatan prostor za rad. Novoizgrađena ustanova Dom omladine, koja je trebala biti institucija za sve mlade ljude Zvornika, danas je to nešto sasvim drugo. Nažalost, sve se svodi na to, da ako hoćete bilo šta da radite u Zvorniku, morate da imate partijsku knjižicu vladajuće partije. Nekako uspijevamo da se izborimo za nekoliko proba i predstava, iako su sabotaže i politički pritisci sve veći. Ali najveću satisfakciju nam pruža igra na sceni, koju nam niko ne može oduzeti, pa makar predstave igrali i na ulici. A još kad ta igra bude prepoznata i nagrađena, kao na festivalu u Laktašima, naš cilj je ostvaren.

Kako obezbjeđujete sredstva za rad?

Projektno finansiranje je osnov našeg funkcionisanja, ali veoma često uspijevamo da ostvarimo značajnu saradnju sa sponzorima, koji nam pružaju podršku, i nije bitno o kolikoj pomoći se radi, nama je to dovoljno i svakako je hvale vrijedno. Moram da istaknem veoma dobru saradnju sa Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske koje već tri godine finansira naše projekte, i na svakom njihovom konkursu smo među najbolja tri projekta od ponuđenih, gdje dobijemo između tri i pet hiljada KM. Jasno je koliko je za nas važna činjenica što resorno ministarstvo prepoznaje kvalitet onoga što radimo kada svaka vrsta podrške od strane lokalne vlasti izostaje. U teatru svi radimo volonterski, niko nema platu i to je ljubav prema teatru.

Koliki je interes mladih u Zvorniku za bavljenje pozorištem?

Jedna od naših najvažnijih misija i jeste bila da probudimo pozorišne potrebe među ljudima koje su uspavane davno i nisu imale prilike da se prenesu na mlađe naraštaje. Na našu veliku sreću, upravo to se i desilo. Činjenica je da sada Zvornik ima pozorišnu publiku što je najvažnije.

Da li svoju budućnost vidiš u Zvorniku?

Dvije godine života sam posvetila namjeri da doprinesem svom gradu i da ostavimo neki trag i pečat, ali vidim da u potpuno ispolitizovanom društvu to nema smisla, jer život je definitivno negdje drugdje, negdje gdje će mi neko ponuditi ozbiljnu profesionalnu priču, a ne partijsku knjižicu. Mislim da je tako i drugdje, ali je možda kod nas najizraženije. Na žalost, jer Zvornik je moj grad, u kome sam rođena, odrasla, prvi put stala na scenu, i ja mu se osjećam dužna. Kao i mnogi moji vršnjaci i ljudi koji se trude da svoje znanje usavrše i da se obrazuju, ovdje za njih izgleda nema perspektive i budućnosti.

Šta bi trebalo da se desi da ljudi počnu intenzivnije da se bora za raznovrsniji kulturni život i umjetnost uopšte? Šta je pored ''vladavine'' političkih partija najveći problem?

Kultura je u našoj zemlji nevažna i nažalost, užasno zaostajemo za regionom. Departizacija je prvi korak da se nešto popravi. Iza nas je desetak godina koje su to pokazale. Političari neka se drže politike, a kulturu neka prepuste kulturnim radnicima.

(Frontal.srb, foto: Kandinski foto)