Iz Beograda pobjegli u bajkovitu divljinu

Braća Branislav i Đorđe su ostavili studije i posao i prestoničke svjetlosti i način života zamijenili životom seljaka i to u brdovitoj Crnoj Travi, odakle su pobjegli skoro svi njeni žitelji.

U selu Madžare na nadmosrkoj visini od 1200 metara vode bogato domaćinstvo i hrane se darovima prirode.
„Bio sam na drugoj godini Prvanog fakulteta kada sam shvatio da ne želim da budem dio sistema, da završim fakultet, da se laktam za posao, da dobijem neki ćošak od kancelarije, da mi cijeli život naređuju. Spakavao sam stvari i došao ovdje gdje su mi živjeli baba i deda“, prča Branislav sa kosom u dredovima.

Bilo je to prije 10 godina. Četiri godine kasnije pridružio mu se i brat Đorđe, već afirmisani beogradski kuvar.
„Slobodu sam htio. Sabrao sam i oduzeo i izračunao da ne mogu više da živim u prepunom Beogradu, među ljudima koji stalno jure, među smrkuntim i nervoznim licima. Iz Madžare su stizale vijesti o raju i ja sam želio da živim u raju. I živim“, priča mlađi brat, koji rijetkim gostima nudi jaku šljivovicu i domaći kačkavalj.

Branislav i Đorđe gaje 13 krava zaboravljenih buša i jednog bika, kao i sve vrste živine, voće i povrće. Imaju plodne voćnjake, beru borovnice, pečurke i šipurke. Uzgajaju svoje salate, spanaće i začine. Kuvaju i mijese bolje od mnogih domaćica, a od prodaje viška dolaze do novca.
„Ponekad im ukradem recept za neko jelo. Kad krenem kući, potrpaju mi torbe sa specijalitetima, kao da se vraćam iz bogatih rođaka sa sela – priča njihova majka Gordana, čija je prostrana kuća u Krnjači prazna bez sinova.

„Nisam bila za ovu varijantu jer sam se bojala da ne ostanu gladni u nedođiji, ali ispalo je drugačije, srećni, a meni samo unuci nedostaju“, priča Gordana koja je došla u posjetu.

Život u crnotravskom selu je težak. Do njiva i livada stiže se preko brda i dolova. Ovdje zima stiže u jesen i završava se početkom ljeta. Ipak, momcima sa beogradskog asfalta je upravo tako nešto tebalo.

„Neograničena sloboda i duhovna i fizička. Tamo moraš da budeš dio tuđeg, ovdje si dio svog koncepta na beskrajnom duhovnom prostranstvu“, obašnjava Branislav.

Nisu pustinjaci, kako ih mnog mještani doživljavaju, prije svega zbog njihovih dugačkih kosa i želje da biraju svoje društvo, ali i djevojke, koje ovdje mogu da se izbroje na prstima.

„Za nas se ne bi udala ni jedna Crnotravka. Kažu nam da smo bogati i da mnogo radimo a one vole lagodan život, bježe u gradove“, primjećuju braća Spasić iz Beograda.

Iz njihove kuće na malom proplanku čuje se samo rege muzika, a preko ljeta se okupi društvo rasijano po svijetu. Tada muzički nadarena braća uzmu gitare i zabavljaju goste, uz rakiju koju peku ali ne piju, uz sireve, pogače, ali i meso koje takođe proizvode a ne jedu.