TAJNI GRAD U KAMENOM BRDU

Priobalje  Drine prepuno je – tajni! Naročito ovdje, u zvorničkom kraju, u srednjem Podrinju, oduvijek su se preplitali putevi, sukobljavale vojske, susretale države, dijelila carstva – stvarala se istorija!

Brojni spomenici, nijemi svjedoci značajnih i manje značajnih događaja iz prošlosti, svjedoče o prohujalim vijekovima. Ima ostataka iz kamenog doba, iz doba Kelta, Rimljana, bogumila, Slovena,Dubrovčana, Turaka, Mađara, Austrijanaca…

Sudbinu su ravnopravno dijelile obje strane Drine, i lijeva u Bosni, u i oko Zvornika, i desna, na  malozvorničkoj strani. Tako su Rimljani, početkom prvog vijeka nove ere, u vrijeme postojanja provincije Ilirik, da bi kontrolisali značajan vojni i trgovački put od mora do carskog grada Sirmijuma(današnja Sremska Mitrovica), izgradili utvrđenje na mjestu današnjeg Starog zvorničkog grada, a istovremeno i jedno, manje preko rijeke, u Malom Zvorniku, poznato po  imenu Ad Drinum. I danas, preko puta zgrade Opštine, postoje ostaci te rimske vojne utvrde. I u kasnijim vremenima, u vrijeme svih vladara – kraljevina,carevina, republika i drugih – ovaj dio Podrinja bio je od strateškog značaja, jer se iz njega mogu kontrolisati brojni značajni balkanski putevi, a i okolna brda se spuštaju do same rijeke.

Jedna od tih strmina, visoka stijena, kao nožen zasječena, na desnoj obali, u Malom Zvorniku, spušta se do Drine kod Starog željeznog mosta. Od vajkada je bila šuplja, sa bezbroj hodnika, pećina – pravi lavirint. Njene prednosti uočili su vojni stratezi Kraljevine Jugoslavije. Ovdje, u dubini velikog kamenog brda, na samoj obali Drine, po naređenju kralja Aleksandra Karađorđevića, izgradjeno je  svojevrsno sklonište, kao kraljevo ratno komandno mjesto.

Gradnja ovog “tajnog“  grada počela je 1932. godine, a u njemu su, na dužini od oko kilometer i po hodnici, dvorane, sale za vrhovnu komandu, kralja, vladu Kraljevine Jugoslavije, generale, ordonanse, ađutante, stražu i gardu, te crkva i sobe za smještaj svih koji žive u ovom objektu.Još se istražuje šta se sve nalazi u sedamdestak odaja, a za sada se zna da  su tuneli iskopani u obliku časnog krsta i da se u ovom lavirintu nalaze ostaci kapele, oltarski prostor i kraljevska česma.

Radovi su veoma stručno rađeni i sve je bilo ručno, uz ljudsku snagu. Glavni arhitekta je bio Rus, stručnjak za kopanje rudnika. Objekat je urađen od čvrstog materijala,po tada najsavremenijim građevinskim i vojnim standardima,  pa je u stanju da izdrži i najjače udare savremenog oružja. Podzemni bezimeni grad, bar se tako pretpostavlja, jer je njegov projekat nedostupan javnosti, ima najmanje dvanaest izlaza, zakapijanih masivinim gvozdenim vratima. Ovi izlazi ujedno su služili i za ventilaciju. Temperatura u njemu je  stalno ista - između četrnaest i šesnaest stepeni. Vlage skoro da i nema. Samo na jednom mjestu, predviđenom za smještaj konja, potkad se pojavi po koja kap vode.

Stanovnici ovog veličanstvenog i prostranog podzemnog grada, da su ga koristili u Drugom svjetskom ratu, jer je namjenski građen baš za velike svjetske sukobe, imali bi veoma povoljne uslove za život i rad. Nakon što je završeno kopanje prostorija, majstori su počeli malterisati i krečiti zidove i tavanice. Prostorije su  okrečene u bijelo, samo je u dvorskoj kapeli, pri vrhu, postavljena dekoracija.

Podzemni grad je djelo kralja Aleksandra Karađorđevića i radovi na njegovoj izgradnji su trajali sve do  kraljeve pogibije u Marseju, u oktobru 1934. godine. Nakon toga sve je stalo, pa je omalterisana i privedena upotrebi samo polovina objekta.

U ovom “tajnom” podzemnom gradu mogla su se smjestiti kraljeva svita, vrhovna komanda, ratna ministarstva, između 3.000 do 5.000 ljudi. Ovo komandno mjesto nikada nije korišćeno, a ako je vjerovati istoriografima i svjedočenju savremenika iz Zvornika i Malog Zvornika, na početku aprilskog rata, 1941. godine, mladi kralj Petar Drugi Karađorđević došao je u Zvornik, u ovaj objekat, da organizuje odbranu kraljevine. Kako se ratna i vojna situacija nepovoljno odvijala, kralj Petar Drugi je, poslije tri dana,  12. aprila,  napustio ovaj podzemni objekat i Srbiju, nastavljajući dalje  na jug,prema Atini i Jerusalimu,  a kasnije i u izgnanstvo – u doživotno izbjeglištvo.

Graditelj je nestao, ali njegovo djelo je ostalo da nijemo svjedoči o jednom vremenu naše istorije. Sve vrijeme je bio zabranjen i nedostupan javnosti, uprkos tome što je u neposrednoj blizini najprometnije zapadnosrbijanske teritorije – podrinjske magistrale.

Prije nekoliko godina dozvoljen je ulaz u podzemni kraljev grad, ali još ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da jeste. U dijelu koji nije izmalterisan već su se počeli pojavljivati pećinski nakiti – stalaktiti i stalagmiti. Tek su se zabijelili, jer je proteklih sedamdesetak i nešto godina kratak period da se oni više natalože. Na kraju građevine nalazi se i bunar koji je trebao da snabdjeva posadu vodom za piće. Voda je, vjerovali ili ne, u kamenu hladna i bistra i ispravna za piće, uprkos tome što se skoro i ne koristi.

Protonamjesnik Mileta Tovarović, sveštenik crkve u Malom Zvorniku,koji je našoj delegaciji otvorio dvjeri podzemnog kraljevog grada i uz širokogrudu dobrodošlicu upoznao nas sa ovim objektom, namjerava da, uz pomoć nadležnih i svih ljudi dobre volje, malozvornički gradić pod zemljom, pretvori u turističku destinaciju. Za to je, kaže, potrebno dosta sredstava, jer je neophodno obnoviti električnu instalaciju i uvesti vodu, te postaviti stolariju, namještaj i urediti sve po mjeri savremenog gosta.

Do tada, podzemni grad miruje u tami, a na dovratnicima preko dana miruju i okačeni šišmiši. Pomjere se samo malo kad im se približi reflektor ili bljesne blic foto-aparata…

Uz  kraljevo sklonište, neimari su, u kamenoj stijeni, gradili i – pravoslavni hram! Sedam decenija je ovo mjesto bilo zapušteno i zaboravljeno, tako da se sve do 2003. godine mislilo da je ovo samo jedan od ulaza u sklonište. Dolaskom protonamjesnika Mileta Tovarovića u malozvorničku parohiju, počelo je raščišćavanje ovog prostora.

-Kad smo očistili dva  unakrst prokopana hodnika  pred nama se ukazao i oltarski dio – priča nam sveštenik Tovarović. Unutrašnjost pećinske crkve je u obliku krsta i sva je u znaku broja 33. Isus Hris je živio 33 godine, radovi su počeli 1933.godine, a hodnici, koji su postavljeni u obliku krsta, su dugi po 33 metra - kaže  prota Mileta, koji od prije šest godina, svakog zadnjeg petka u mjesecu, vrši bogosluženja.Pored Malozvorničana, prisustvuju im i  brojni vjernici iz Zvornika i Republike Srpske.

-Nama je velika radost da se ljudi interesuju za ovu našu bogomolju i da dolaze iz mnogih krajeva u našu svetinju. Svima su otvorena vrata za pomoć, i ktitorima i priložnicima. Radimo za Boga na prvom mjestu, jer koliko budemo htjeli priložiti Bogu i ostavljati na zemlji, po tome će nas naši mlađi poznavati. Otvorena smo srca za sve vjernike, sa obje strane rijeke Drine, gdje god živi naš duhovni narod. Upravo Sveta Petka Trnova i Sveti velikomučenik Prokopije, zaštitnici Zvornika i Malog Zvornika, jednog grada sa dva imena, će nas, kroz naše molitve, spajati duhovno – besjedi protonamjesnik Mileta Tovarović.

Podsjeća da se prošle godine, povodom Krstovdana, prvog obilježavanja krsne slave pećinske crkve u Malom Zvorniku, okupilo nekoliko stotina vjernika iz priobalja Drine. Njih preko 70 je donijelo krsni hljeb od kojeg su izabrana tri najljepša koja su nagrađena. Interesantno je da su sva tri umjesile domaćice iz Zvornika. Prota Mileta  kaže da je urađeno idejno rješenje za uređenje crkve i česme.Najavljuje velike radove u unutrašnjosti crkve gdje će se u kamenu postaviti podne pločice, ikonostas u duborezu i ikone. Istovremeno, radiće se i na ulazu u hram po ugledu na crkvu u Ostrogu. Izvan nivoa stijene, postaviće se zvonik i kupola u obliku krsta. Krst na zvoniku će biti posvećen svim žrtvama u rijeci Drini.Namjera je da se krst postavi na helikopter i pronese od Crne Bare u Mačvi do Ljubovije i da na nekoliko mjesta bude porinut u Drinu.

PRAVA dragocjenost ove crkve je krst koji je u Mali Zvornik, preko Kanade, stigao iz Indije.

-Krst nam je poklonila gospođa Milena Stamenković iz Malog Zvornika. Ona ga je dobila od od kćerke Biljane, a njoj je krst poklonio njen svekar – naglašava protonamjesnik Mileta Tovarović.

M. LAZAREVIĆ