Sajdžijska radnja stalni izložbeni prostor sa ikonama

Nenad Nikić je po zanimanju sajdžija koji se u svojoj radnji, pored ovog posla bavi i izradom ikona u tehnici duboreza. Za preko 20 godina nastalo je oko 55 ikona koje su stalno izložene u njegovoj sajdžijskoj radnji. Za svaku ima evidenciju gdje se nalazi, a ima ih u Grčkoj, Austriji, Švajcarskoj, Sloveniji, Srbiji… Nedavno je u Dom omladine otvorena njegova prva samostalna izložba prodajnog karaktera, mada je akademski slikar Drago Galić, otvarajući je rekao da je pogrešio, jer Nikić već 20 godina ima neprekidno samostalnu izložbu u svojoj radnji.

Nenad Nikić je, kao precizni mehaničar, 1993. godine otvorio časovničarsku radnju u kojoj je 2009. godine stekao penziju. Danas ga Zvorničani i dalje mogu naći u ovoj radnji u kojoj je, iako je diplomirani pravnik, posao nastavio njegov sin, a on mu pomaže i kroz smijeh kaže da im je to praktično porodični biznis.

Podsjeća da je radio u Fabrici glinice „Birač“ koju je napustio 2004. godine nakon čega se posvetio sajdžijskom poslu. U drugom dijelu radnje pravi ikone u tehnici duboreza.

- Na početku sam radio skulpture u drvetu, da bi po nagovoru prijatelja počeo da radim duborez. Od kako znam za sebe volio sam likovno, a jedan od preduslova je da znate nacrtati. Uvijek sam volio i drvo, možda i zato što mi je komšija sa jedne strane bio stolar, a drugi je bio kovač i to je vjerovatno imalo uticaja da počnem da se bavim duborezom – priča Nikić.

On dodaje da je drvo zahvalan materijal za rad, da je toplo i da, i kada se isječe, u njemu ostane života.

- Za izradu ikona nekad sam koristio drvo od voćki, recimo od kruške, oraha, trešnje, jer je to kompaktna struktura. Sve što se radi ostavlja oštar rez, nema prelaza, radio sam i na hrastu, on, recimo nije za to, zapravo može se raditi i u tom drvetu, ali treba posebna pažnja, jer je kod hrasta na jednom mjestu drvo tvrdo kao čelik i možete da uradite jasan rez, a na drugom propada, kao da je trulo. Za našu spomen-sobu u bukvi sam uradio grb, može da se radi i na lipi, a sad najčešće radim na javoru – ističe Nikić.

Prvu ikonu koju je napravio bila je ikona Svetog Petra koga slavi kao krsnu slavu, a nakon toga je, za preko 20 godina uradio još oko 55 ikona.

- Za izradu najjednostavnije ikone treba mi dvadesetak dana. Kad radite ne smijete pogriješiti, jer u tom slučaju nema ispravke i to je otpad. Dolazili su mi dječaci sa molbom da ih učim da prave ikone duborezom u drvetu. To nije problem, ja ću sve što znam i pokazati, ali ne znam da objasnim gdje treba dublje, a gdje pliće zasjeći, jer radim po osjećaju, to je sprega mozga, očiju, ruku, to je Božiji dar – pojašnjava Nikić.

Dimnezije ikona se razlikuju, obično radi iz jednog komada i okvir i ikonu, ako mušterija nešto traži na okviru, povećavam automatski ili smanjujem dimenzije, ali u svemu tome pokušava da da svoj pečat.

- Kod ikone kao što je Lazarevo vaskrsenje gdje ima 7 likova, ne ide mi da radim okvir sa listovima ili nekim drugim oblicima, nego najjednostavniji, jer je sama kompozicija ikone takva da isključuje razne oblike. Ne mogu da izdvojim da mi je neka ikona draža od drugih, svejedno mi je ko je gazda, ono što sam uradio pamtim i evidenetiram sve gdje je šta otišlo, kome sam radio za poklon. Mojih ikona ima u Grčkoj, Austriji, Švajcarskoj, Sloveniji, Srbiji – napomenuo je Nikić.

Nikić na pitanje da li se može živjeti od sajdžijskog zanata odgovara – teško, a i ni njegov hobi ne donosi neku zaradu.

„Izrade ikona su poprilično skupi radovi, ako uzmete da ostanem 20 dana na njoj, a prodam je za 200 KM, to znači da mi je dnevnica 10 KM, a danas za takvu dnevnicu niko ne radi. Prema tome, ni to se ne isplati, ali zadovoljstvo koje osjećam dok radim ne može mi niko platiti.“

U Domu omladine 8. januara ove godine otvorena je Nikićeva prva samostalna prodajna izložba na kojoj je do 31. januara izloženo 8 ikona među kojima sveti Jovan rađen na lipi plitkim reljefom, sveti Đorđe, Tajna večera urađena na orahovini, sveti Ilija.

Na pitanje do kada će da pravi ikone, odgovara dok je živ.

„Za rad na ikonama treba biti raspoložen, dešava mi se da za dan uradim maltene pola ikone, a onda 15 dana ne mogu da povučem rez. Mora da se akumulira energija, nešto čovjeka vodi. U prvom redu meni je to zadovoljstvo, ja ne razumem ljude koji kažu da im je dosadno jer je meni uvek dan kratak. Kad ne popravljam satove ili radim ikone, ja sam sa unučadima kojima pravim neku igračku, ili sam u bašti i uglavnom uvijek nešto radim.“

GUSLE MOJE OD JAVORA SUVA

Kada sam guslara Petra Ostojića iz Sakara na obali Zvorničkog jezera u Malom Zvorniku, posjetio u njegovoj kući i radionici i postavio mu  uobičajno pitanje - kada je počeo da pjeva uz gusle, odmah me ispravio.

- Nije pravilno reći za nekog da svira uz gusle, već da kazuje stihove iz epskih ili drugih pjesama uz pratnju gusala. Po predanju gusle su prvo počeli praviti i uz njih pjevati usamljeni ljudi, vjerovatno čobani. Oni su  u guslama vidjeli jedinog komšiju,bile su im jedini razgovor u samoći, rekao je Petar, a onda nastavio:

- Moji su starinom stigli iz Stare Hercegovine i vjerovatno donijeli gusle. One su stajale uz ikonu kako bi ih svi pa i djeca lako uočili. Tako sam i ja učeći se duhovnosti, moleći se Bogu sa starijima, uočio i gusle, i zavolio ih. U mom selu, Grabavcima, kod Zvornika sam slušao kako uz gusle pjevaju moj pradjeda i djed, ali i komšije Milorad Krstić, Iko Đukić, Kosta Ivanović i drugi i tako sam i ja krenuo. Za gusle treba imati ljubav i urođeni dar – to se ne uči. Zapravo, da bi čovjek upoznao gusle, njihovu dušu i način kako djeluju na čovjeka, treba da živi bar dvjesta godina, priča nam Petar.

Počeci ozbiljnog bavljenja guslama, vezuju se za nekada kulturnu manifestaciju „Susreti sela”, gdje je i Petar nastupao uz gusle.

- Kasnije sam počeo odlaziti u guslarsku sekciju pri fabrici „Viskoza” u Loznici. Upoznao sam starije i iskusnije guslare, počeo odlaziti na festivale i tako su se počele ređati i nagrade.

Sada sam član Udruženja guslara „Filip Višnjić” iz Bijeljine. Znam oko stotinu pesama počev od pretkosovskog i kosovsog ciklusa, do modernih vremena, koje izvodim na raznim priredbama širom bivše Jugoslavije, a negdje 1983. godine sam počeo i sam pisati pjesme za gusle.

Ljubav prema guslama, Petra je „nevela” i da ih sam počne praviti. Do sada je u svojoj radionici izradio oko hiljadu gusala, raznih veličina.

- Najprirodiji zvuk daju male gusle. Nekada su i rađene manje gusle iz praktičnih razloga. Bilo ih je lakše nositi, a i sakriti u tursko doba, kada su bile zabranjivane.

Prema Petrovom mišljenju najveći protivnik gusala i epske poezije je ozvučenje.

- Gusle najprirodniji zvuk daju u malom prostoru bez ozvučenja. One nisu za stadione i sportske hale. Sa manje publike, guslar lakše iskazuje emocije i saživljava se sa publikom. Dešavalo mi se da dok pjevam primijetim ženu koja plače. Možda je i ona izgubila nekog o čijoj pogibiji i ja pjevam, pa i meni dođu suze na oči, kazuje Petar.

U svoj radionici ima sav alat za pravljenje guslala, koji je sam napravio.

- Prve gusle sam napravio za sebe 1975. godine. One su nekim vezama poklonjene u Francusku tadašnjem konzulu Jugoslavije. Kada bih mogao sada da ih  vidim, ne znam šta bih dao. Uglavnom ih poklanjam, a poneke i prodam. Inače ja gusle napravim za desetak dana. Najbolje drvo za gusle je od trešnje, javora, kruške klena, od onog drveta koje ima najuču strukturu godova. Kada me pitaju do kada ću praviti gusle i pjevati - odgovaram dok mogu sam izlaziti na binu, da me ne moraju iznositi unuci, dodaje Petar.

PRSTENOVANJE

- Kada se ode u šumu i izbere drvo za gusle, bilo bi dobro da se izvrši takozvano „prstenovanje”, odnosno odsiječe se kora pri dnu stabla u vidu prstena i u takvom stanju treba da prođe godina. Za to vrijeme drvo se stvrdne, dođe do neke vrste kaljenja kao kod metala. Još je jako bitno da se drvo siječe kada je pun mjesec jer kao takvog ga crv neće načeti i one mogu da traju i do dvjesta godina, kaže Petar.

RITUAL

Pravi guslar mora znati kako se ophodi sa guslama.
- Kada guslar izađe na binu, ne može gusle držati za rukovrat ili karlicu. One se nose kao što majka nosi dijete. Prije početka pjesme treba se pokloniti publici, čime se u stvari odaje počast događaju ili ličnosti o kojoj se pjeva. Nekada su starije žene stajale dok se pjevalo uz gusle, čime se odavala počast nekom epskom junaku, dodaje Petar.

Drago Gajić