Tri vjetrenjače i deset solarnih panela obezbjeđuju električnu energiju u kući od 160 kvadrata. Uskoro će biti postavljeno još deset kolektora novije generacije i četiri vjetrenjače. U projekat „zelene energije“ Živojin Niculović do sada investirao oko 15.000 evra.

U MALOM Zvorniku, stotinjak metara od željeznog mosta, u Ulici Vuka Karadžića, kuća s numerom 23, posljednjih mjeseci izaziva pažnju i poglede  znatiželjnih prolaznika.  Na krovu porodičnog doma Živojina Niculovića instalirane su tri vjetrenjače i deset solarnih panela.Ovo je prvi projekat u priobalju Drine, ali i šire, gdje jedno domaćinstvo energiju vjetra i sunca  koristi za snabdijevanje svojih kućanskih električnih  aparata.

Iako u poodmaklim godinama, na polovini desete decenije, Niculović, baš kao i njegovi  solarni uređaji sa krova kuće, zrači posebnom energijom, voljom i nadasve entuzijazmom.  Čovjek bogatog radnog i životnog iskustva, u Mali Zvornik  se doselio  prije četiri godine s namjerom da ulaže u privatni biznis i pomogne razvoj ovog kraja. Međutim, naišao je na mnoge prepreke, tako da je ostao i bez posla, ali i značajnih novčanih sredstava.   O tome, kaže, ne želi da priča, bar ne ovom prilikom.

-Dugo godina sam živio u Sloveniji, u jednom malom mjestu kod Ljubljane. Još prije tri decenije,  na  garaži,  postavio sam jedan mali  solarni panel koji je „punio“ akumulator  i tako obezbjeđivao napajanje za svoja dva automobila.  Već tada sam se zainteresovao za ovu vrstu energije. Živeći  i radeći u Sloveniji upoznao sam mnoge ljude i domaćinstva koja koriste energiju vjetra i sunca za snabdijevanje svojih domova. Dolaskom u Mali Zvornik, ovdje u kući koja je tik uz rijeku Drinu, primijetio sam da vjetar često duva, te sam odlučio  da ostvarim davnašnji naum da imam vlastitu struju. Na zapadnom dijelu krova, prije godinu dana, instalirao sam tri vjetrenjače pojedinačne snage  od  400 vati – upoznaje nas  čika Žika sa svojom investicijom u „zelenu energiju“.

I kada je vjetar pokrenuo elise na vjetrenjačama,  Niculović  je ostvario samo prvi korak.  Već  ovog  proljeća,  na krovu kuće od 160 kvadrata,  „niklo“ je i deset solarnih panela.

U svoj projekat „čiste“ energije, Živojin Niculović je do sada uložio oko 15.000 evra.

„Ovo je investicija koja se može isplatiti u dužem vremenskom roku. Međutim, meni novac nije prevashodan u svemu ovome, više je želja da imam sopstveni izvor napajnja  mojih kućanskih aparata i cjelokupne rasvjete“,  – priča Niculović i dodaje da će obnovljivi izvori predstavljati budućnost i da, ako to kao sav napredan svijet  shvatimo na vrijeme, možemo imati i te kako koristi.

Čika Žika veli da u ovom  poduhvatu ne bi mogao uspjeti da nije bilo dobrih ljudi, koji su mu pomogli. Kaže da su mu veoma dragocjeni savjeti Dušana Jovanovića iz Ljubovije, od koga je kupio prve tri vjetrenjače, zatim  inženjera Mileta Bačića iz Milića, Milorada Zeljića, dugogodišnjeg stručnjaka iz Hidroelektrane Mali Zvornik, ali i pomoć svog prvog komšije Dragoljuba Jovića, te Nikole Selenića, prosvjetnog radnika i čelnika nevladine organizacije „Euterpa“ u Malom Zvorniku.

Upravo dugogodišnji radnik Fabrike glinice „Birač, elektroničar za tiristorska postrojenja, Dragoljub Jović,  je besplatno odradio kompletne elektro radove, i omogućio da sistem napajanja strujom sa vjetrenjača i solarnih panela besprijekorno funkcioniše do krajnjih potrošača.

- Bio je ovo i za mene izazov, s obzirom da se radi o pionirskom poduhvatu u našem kraju. Kad mi je Čika Žika iznio ideju,  bio sam oduševljen. Sve što je on zamislio, ja sam tehnički sproveo u djelo – govori Jović.  On kaže da Niculović, sa postojećim izvorima napajanja, može da „skupi“ od 10 do 15 kilovata električne energije dnevno. U hodniku se nalazi deset akumulatora, snage od 100 do 200 amper sati, koji predstavljaju „jezero“ gdje se sliva električna energija sa krova kuće.

„Dragoljub mi je bio desna ruka. Mnogo se angažovao na ovom poslu, nesebično ulažući i svoje znanje i slobodno vrijeme“, – hvali svog komšiju 94-godišnji Žika.

Živojin Niculović imao je želju i da kraj svoje kuće, na samoj obali Drine, uradi i solarnu elektranu kako bi određenu količinu energije prodavao na tržištu. Planirao je da nabavi 40 do 50 panela po 210 vati i da investira oko 20.000 evra. Međutim, nadležni nisu podržali ovaj njegov projekat, šta više pokazali su potpunu inferiornost, tako da od ovog posla za sada nema ništa.

Kako navode naši sagovornici, u Srbiji ima od 220 do 250 sunčanih dana u godini. Po sunčevoj energiji najizdašnije je područje istočne Srbije, zatim Vojvodina, centralna i zapadna Srbija. Na krovu kuće Živojina Niculovića uskoro će biti postavljeno još deset solarnih kolektora novije generacije i četiri vjetrenjače, koje je kupio u Zagrebu. To će mu omogućiti da pojača proizvodnju električne energije i da u potpunosti bude nezavisan od državne elektro-mreže.

-Čika Žika je, prije svega, našao istinsko zadovoljstvo u ovom projektu, jer ga on ispunjava i čini srećnim – dodaje Dragoljub Mladenović, jedan od komšija, koji najviše vremena provodi s porodicom Niculović.  Osim najbližih susjeda, pored kuće sa brojem 23, u Ulici Vuka Karadžića, prolazeći drinskom magistralom, često zastanu i ljudi sa strane, interesujući se za „Žikinu fabriku struje“.

STRUČNJAK ZA VINA

Živojin Niculović je rodom iz sela Kobišnica kod Negotina. Više od dvije trećine porodica iz ovog sela, u blizini bugarske granice, danas  je na radu  u inostranstvu. Mnoge domaćine je vjetar života rasejao širom Evrope. Čika Žika je iz rodnog kraja otišao odmah poslije završene srednje škole. Put ga je doveo prvo u Beograd, gdje je  radio u „Navipu“, a zatim je, 1965. godine, otišao u Sloveniju, u poznatu fabriku  alkoholnih pića “Badel”.

U mjestu Grosuplje, kod Ljubljane, bavio se proizvodnjom raznih vrsta sokova. Izvanredan je poznavalac vina i stručnjak za konjake, vinjake, viskije i druge  alkoholne brendove.

OBNOVLJIVI IZVORI

Na našem prostoru, posebno  između dva mosta,  u Karakaju i Zvorniku, područje koje je okruženo sa dva brda, postoje značajni potencijali za sunčevu  i energiju vjetra. Međutim, osim Živojina Niculovića, još uvijek niko nije krenuo da koristi ove pogodnosti. Inače, u samoj BiH nedovoljno se ulaže u zelenu energiju. Proizvodnja „čiste“ energije je zanemariva i odnosi se na male hidroelektrane ukupne instalisane snage od 37,7 megavata, od čega u Federaciji BiH 23,7, a u Republici Srpskoj 14 megavata.

-Bosna i Hercegovina je posljednja u okruženju po ulaganjima u obnovljive izvore energije – ističu u nevladinoj organizaciji „Energis“ iz Sarajeva.

M.LAZAREVIĆ

Da ljudi zbog obrazovanja ili rada iz RS i BiH putuju u druge zemlje čest je slučaj, ali se retko dešava da se neko vraća na ove prostore da bi se školovao i usavršavao. Upravo takav slučaj je sa Aleksandrom Stanojevićem, učenikom prvog razreda zvorničke Gimnazije i SSŠ „Petar Kočić”, koji se iz Belinzone u Švajcarskoj, gde je završio osnovnu školu vratio u Zvornik. Slična je i sudbina devojčice Dušice Ilić, čiji je otac iz Zvornika, a majka iz Tanzanije, koja je već devet godina u našem obrazovnom sistemu i nikada nije poželela da ga promeni i napusti Zvornik. Stanojević kaže da je Švajcarskoj bio vrlodobar učenik, ali je hteo da srednju školu upiše u Zvorniku.

- Mnogo stvari je uticalo na moj izbor, a najviše jezik. Ovde sam upisao gimnaziju i zadovoljan sam dosadašnjim rezultatima. U odelenju, ali i celoj školi učenici su me odlično primili. Moram priznati da mi se ova sredina više sviđa i ne bih voleo da se vratim tamo. Želim ovde da završim školu i studiram, odnosno da se ovde usavršavam - kaže Stanojević koji svakoga dana putuje 15 km do škole  i nazad.

- Iako sam druga smena i putujem to nije nikakvo opterećenje jer sam zadovoljan društvom, školom i uopšte Zvornikom - priča Stanojević, koji živi u Roćeviću sa bakom i dedom, a kod roditelja će putovati na zimskom raspustu.

Sa druge strane Dušica Ilić je već devet godina u Zvorniku. Kada je došla u ovaj grad nije poznavala jezik, ali je kroz školski sistem savladala i tu prepreku i upisala turističku školu. To će kaže biti ispunjenje njenih želja da putuje jer joj roditelji i sestra trenutno žive u Africi.

- Otac i majka su se upoznali u Africi gde i sada žive. Ja sam u Zvorniku sa strinom i jednom godišnje, na letnjem raspustu putujem kod roditelja ili oni dolaze kod mene. I pored svega nikada ne bih napustila ovom mesto. Tu sam stekla prijatelje, dobro društvo i upisala srednju školu. Pošto volim jezike, a i zbog udaljenosti roditelja upisala sam turističku školu da njome premostim sve te razlike - priča Dušica i dodaje da je njena mlađa sestra ostala sa roditeljima i tamo ide u školu.

- Kada sam ja trebala krenuti u školu otac je odlučio da se školujem ovde, a nakon što se otvorila škola na engleskom sestra je ostala tamo. Ipak, je se nikada ne bih menjala - dodaje Ilićeva i kaže da zadovoljna izborom škole.

Direktorica Gimnazije Biljana Pisić ističe da je pohvalno što su ovi učenici izabrali baš ovu školu za nastavak obrazovanja.

- Drago mi je da su se odlično uklopili i da postižu dobre rezultate u radu. Dušici je možda lakše jer je duže u Zvorniku, dok je Aleksandar rođen u Švajcarskoj i tamo završio osnovnu školu, ali se dobro snalazi i ovde" - rekla je Pisićeva i dodala da školu pohađa oko 1.100 učenika te da nikada nije bilo problema u odnosima između učenika bez obzira odakle dolaze ili kom narodu ili veriospovesti pripadaju.

Već dvanaestu godinu za redom Zvornik organizuje ljetni festival, koji je nekad nosio ime „Zvorničko kulturno ljeto“,  a prvi put ove godine festival će se zvati samo „Zvorničko ljeto“. Novina je i da opština Zvornik kao organizatora postavila JU „Dom omladine“. Glavni pokrovitelj i ovaj put je kao i uvijek do sad opština Zvornik, uz podršku Vlade RS, AD Vitinka,  AD Zvornik-putevi, Optima grupe te  generalno sponzorstvo Jelen piva i mnogih drugih.

Festival trdicionalno počinje 2. avgusta, a završava se 8. avgusta. Inače za ovaj događaj se može reći i da ima „dublje korijene“ jer se prije njega u Zvorniku tradicionalno održavao Ilindanski vašar i to na istom mjestu gdje će se nalaziti glavno okupljalište i ljetna bina festivala – na gradskoj plaži.

Pored grdaske plaže, gdje se nalazi velika bine za nastupe izvođača, događaji će se organizovati još u „Domu omladine“, na platou ispred „Kasine“. Biće nastavljen i tradicionalni susret opština Zvornik i Mali Zvornik na starom zvorničkom mostu Aleksandra I Karađorđevića. A organizatori su se sjetili da manifestaciju rašire malo (dovoljno?) i na seoske mjesne zajednice, pa će tako u Roćeviću biti održan Završni turnir regionalne lige u tenisu.

Festival je zamišljen kao manifestacija koja ima kulturni, zabavni i sportski karakter uz druge razne sadržaje. Zvorničani i ostali posjetioca „Zvorničkog ljeta“ biće u prilici tokom ovog festivala da vide pozorišne predstave, nastupe muzičkih izvođača, mini sajam knjiga, kotlić, motorijadu, teniski i šahovski turnir, predstave za djecu... Po prvi put na „Zvorničkom ljetu“ pojaviće se izvođači koji ne dolaze iz neke zemalje bivše Jugoslavije, to će biti Duo JuJu iz Beča. Ovaj dvojac čine Džudit Rajter (viola, solista i kompozitor) i Džulija Šrajtl (saksofon, bas klarinet, solista i kompozitor). Njihova muzika odiše atmosferom plavog neba i toplih mora Mediterana, te egzotičnim ritmovima Afrike, i sve to ukomponovano u bluz i tango kompozicije. „Hedjaneri“ ovogodišnjeg „Zvorničko ljeta“ su Emir Kusturica i „No Smoking orchestra“ sa svojim „Unza, unza time“ zvukom koji će i otvoriti manifestaciju uz vatromet. Pored njih treba istaći nastupe  „Divljih Jagoda“, Mikija Jevremovića, Milana Topalovića...

Ne sumnjivo da je „Zvorničko ljeto“ prestalo biti manifestacija lokalnog tipa i da zvučna imena poput Emira Kusturice dovode posjetioce iz dosta gradova u okruženju, a ove godine bi se moglo očekivati da na taj koncertu dođu i gosti iz inostranstva. Sama manifestacija ima vrlo šarenolik sadržaj (ipak je potekla od vašara), što će reći svako će za sebe pronaći nešto. Iz opštinske uprave još niko nije saopštio koliko će koštati ovo „Zvorničko ljeto“, ali je sigurno da opština nije štedila kao i svake parne godine (kao da je kriza samo neparnim godinama!)

Program manifestacije:

Zvornik - Iako ima tek trideset i jednu godinu, Goran Marković Brzi iz Roćevića kod Zvornika obavljao je raznorazne poslove, od onih duboko pod zemljom kada je kopao bunare do farbanja dalekovoda na visini od nekoliko desetina metara.

- Pošto mi škola nije išla, od rane mladosti počeo sam da radim, jer se od nečega moralo živjeti. U komšiluku pojedina domaćinstva imala su problem zbog nedostatka vode koji su rješavali bunarima. Počeo sam da ih kopam i tako zarađujem za život - priča Brzi.

Kaže da ih je u grupi obično po trojica, te da su ovaj posao najprije radili u svom selu, a potom u Šepku, Pađinama, Trnovici, Jasenici, Kiseljaku, Lokanju, Pilici...

Dodaje da ih je posao dobro išao i do sada ih je iskopao pedesetak. Sjeća se da ovaj posao prate brojni rizici. Znali su, kaže, da se pojave opasni gasovi na dubinama, a najljepše je kada se naiđe na "žicu" sa vodom.

- Radili smo sporijim, ali sigurnijim putem, odnosno, sve što bi preko dana iskopali, uveče bismo 'zalili' betonom. U početku smo znali da iskopamo i po dva metra, ali kad naiđemo na stijenu napredovali bismo jedva po pola metra dnevno. Kada bi se pojavili gasovi u dubini, ubacivali smo kiseonik usisivačem pomoću dugačkog crijeva da se ne ugušimo - pojašnjava Goran.

Najdublji bunar je iskopan u Trnovici kada su tek na 35. metru našli vodu.

Ovaj opasan i neizvjestan posao ne završava se kada se voda pojavi, nego se kopa još kako bi se napravio rezervoar.

- Bunar je i prirodni frižider u kome se od davnina dobro upakovana čuvala hrana - podsjeća Goran.

Na kraju dodaje da je za bunardžiju ipak najljepše kada završi posao i izađe iz bunara i udahne svjež vazduh.

Ovom mladom čovjeku nije bilo dosta opasnog posla pod zemljom, pa se vinuo i u visinu radeći nekoliko godina u jednoj firmi na pjeskarenju i farbanju dalekovoda.

- Penjali smo se ručno, a najveća visina na kojoj sam radio bila je 60 metara na dalekovodu u Rači kod Bijeljine. Neostvarena mi je želja da se popnem na dimnjak u Termoelektrani "Ugljevik" visok 310 metara, ali to mi nisu dozvolili - ističe Goran.

Nema straha

Ono što je nekome zastrašujuće, Goranu nije. Pod zemlju je išao i na dubinu do 35 metara, a onda na 60 metara iznad zemlje. Marković sada radi u "Enikon montu", gdje se opet penje u visine.

(Glas Srpske)