Bunardžija na dalekovodu

Zvornik - Iako ima tek trideset i jednu godinu, Goran Marković Brzi iz Roćevića kod Zvornika obavljao je raznorazne poslove, od onih duboko pod zemljom kada je kopao bunare do farbanja dalekovoda na visini od nekoliko desetina metara.

- Pošto mi škola nije išla, od rane mladosti počeo sam da radim, jer se od nečega moralo živjeti. U komšiluku pojedina domaćinstva imala su problem zbog nedostatka vode koji su rješavali bunarima. Počeo sam da ih kopam i tako zarađujem za život - priča Brzi.

Kaže da ih je u grupi obično po trojica, te da su ovaj posao najprije radili u svom selu, a potom u Šepku, Pađinama, Trnovici, Jasenici, Kiseljaku, Lokanju, Pilici...

Dodaje da ih je posao dobro išao i do sada ih je iskopao pedesetak. Sjeća se da ovaj posao prate brojni rizici. Znali su, kaže, da se pojave opasni gasovi na dubinama, a najljepše je kada se naiđe na "žicu" sa vodom.

- Radili smo sporijim, ali sigurnijim putem, odnosno, sve što bi preko dana iskopali, uveče bismo 'zalili' betonom. U početku smo znali da iskopamo i po dva metra, ali kad naiđemo na stijenu napredovali bismo jedva po pola metra dnevno. Kada bi se pojavili gasovi u dubini, ubacivali smo kiseonik usisivačem pomoću dugačkog crijeva da se ne ugušimo - pojašnjava Goran.

Najdublji bunar je iskopan u Trnovici kada su tek na 35. metru našli vodu.

Ovaj opasan i neizvjestan posao ne završava se kada se voda pojavi, nego se kopa još kako bi se napravio rezervoar.

- Bunar je i prirodni frižider u kome se od davnina dobro upakovana čuvala hrana - podsjeća Goran.

Na kraju dodaje da je za bunardžiju ipak najljepše kada završi posao i izađe iz bunara i udahne svjež vazduh.

Ovom mladom čovjeku nije bilo dosta opasnog posla pod zemljom, pa se vinuo i u visinu radeći nekoliko godina u jednoj firmi na pjeskarenju i farbanju dalekovoda.

- Penjali smo se ručno, a najveća visina na kojoj sam radio bila je 60 metara na dalekovodu u Rači kod Bijeljine. Neostvarena mi je želja da se popnem na dimnjak u Termoelektrani "Ugljevik" visok 310 metara, ali to mi nisu dozvolili - ističe Goran.

Nema straha

Ono što je nekome zastrašujuće, Goranu nije. Pod zemlju je išao i na dubinu do 35 metara, a onda na 60 metara iznad zemlje. Marković sada radi u "Enikon montu", gdje se opet penje u visine.

(Glas Srpske)