Zvorničke priče

ZVORNIK - Grad iz koga se bježi

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku RS opština Zvornik se nalazi na čelu crne liste opština sa negativnim migracionim saldom to jest opština koje je napustilo više stanovnika nego što se doslelilo. Po procentima je treći, listi iza Kneževa i Čelinca.

Podacima ovog zavoda govore da se iz Zvornika 2011. godine iselilo 534 stanovnika dok se iste te godine doselilo 278 stanovnika što govori o negativnom migracionom saldu od 256 stanovnika - najvećem u Republici Srpskoj. Negativan migracioni saldo karakterističan je i za proteklih pet godina, a najviši je bio 2007. godine kada je populacija Zvornika, po osnovu migracija, smanjena za 528 stanovnika. Na osnovu ovih podataka može se govoriti i o trendu odseljavanja stanovništva iz ove opštine. Najveći broj emigracija stanovništa iz Zvornika ide prema opštinama Federacije BiH, a nešto manji je broj onih koji odseljavaju u opštine RS. Ono što se ne može vidjeti kod ovih podataka Republičkog zavoda za statistiku i ostaje nepoznato je broj stanovnika koji odseljavaju u instranstvo, jer se njihovi podaci tiču samo unutrašnjih migracija. Kad se kaže inostranstvo ovdje se prvenstveno misli na Srbiju. Sa sigurnošću se može tvrditi, iako se ne znaju tačne brojke, da je iseljavanje ljudi iz Zvornika u gradove Srbije, prvenstveno Beograd i Novi Sad, veće nego iseljavanje u opštine BiH. To može da zaključi svaki Zvorničanin po broju ljudi koje je poznavao, a koji su otišli u Beograd ili Novi Sad. Dobar broj iseljavanja nije ni evidentiran iz razloga što neki od ovih iseljenika ne odjavljuju prebivalište. Ovo se dešava zbog toga što oni koji imaju i državljanstvo Srbije mogu polu legalno da izvade lične dokumente u Srbiji, znači mogu da imaju prebivalište u Srbiji i ovdje.

Ko su i gdje odlaze bivši stanovnici Zvornika?

Od svih ovih iseljenika najveći broj su stanovnici ne stariji od trideset godina mahom studenti koji odu da studiraju u Bijeljinu, Beograd, Novi Sad... i ne vrate se. Kupili su im roditelji stan kakav su u Zvorniku mogli kupiti za duplo manje novca, pa bi se iz ovoga moglo zaključiti da su ovi iseljenici imućniji.
Iseljenici su i ljudi kojima je Zvornik usputna stanica (bio ili je i sad) prema Srbiji ili Bijeljini, oni su pokušali da nađu sreću u Zvorniku ali im se nije dalo pa su produžili dalje. Ovi iseljenici po pravilu imaju kod sebe novac za kupovinu „krova nad glavom“ ili nastoje da ga pribave, od prodaje nekretnine u FBiH odakle su izbjegli još u ratu ili poslije dejtonskog sporazuma, i čim pribave ovaj novac odlaze. Jedan dio njih ostaje, oni koji su se nekim slučajem snašli sa poslom i egzistencijom.

Treća vrsta iseljenika su povratnici koji su se vratili u Zvornik, ali kao i mnogi ostali nisu imali šansu da se snađu pa su otišli mahom u FBiH, a neki i u inostranstvo. Postoje i povratnici koji su sticajem ratnih okolnosti izbjegli u Zvornik pa se sad vraćaju u prijeratna mjesta življenja, neki samo da prodaju nekretnine koje su ostale, rijetki se vraćaju da žive.

Tu su i radnici na privremenom radu koji se poslije nekog vremena provedenom na radu snađu sa stalnom egzistencijom pa ostaju i ne vraćaju se u Zvornik, osim da pokupe dokumente, a neki ni zbog toga.

Prema podacima, Republičkog zavoda za statistiku, koji se odnose na unutrašnje migracije, 2011. godine najviše ljudi otišlo je u opštine FBiH, nešto manji broj je onih koji su otišli u opštine RS. Od najpopularnijih opština iz Federaciju tu su Tuzla i Sarajevo, najpopularnija destinacija za zvorničke iseljenike u RS je Bijeljina. Emigracije koje su najuočljivije u Zvorniku su emigracije koje vode u Srbiju, najviše u gradove Beograd i Novi Sad. Kad neko iz Zvornika pogleda ove podatke Zavoda i ne shvati da su to podaci samo za unutrašnje migracije vjerovatno će pomisliti da je to super, jer je jasno da ljudi iz Zvornika zapravo masovno odlaze u Srbiju, oni koji su otišli u opštine BiH su skoro pa zanemariv problem.

Zašto ljudi odlaze?

Kad se pogledaju konačna odredišta zvorničkih iseljenika može se zaključiti da su to gradovi u kojima je stopa nezaposlenosti manja nego u Zvorniku. To su veći gradovi sa većom šansom za uspjeh u pronalaženju posla. U ovim gradovima vlada bolja klima za preduzetništvo, dok se u Zvorniku u proteklih par godina zatvorilo više privrednih subjekata nego što se otvorilo. Porast broja nezaposlenih je evidentan sa svakom godinom i dostigao je brojku od 40 procenta nezaposlenog radno sposobnog stanovištva. Takođe tu su neke stvari po kojima Zvornik nije baš popularan, kao što su cijene grijanja, koja je najveća u državi pa i šire, cijena vode koja jer poprilično visoka. Kulturna i zabavna dešavanja u Zvorniku su na prilično niskom nivou. Dom omladine koji je otvoren prije skoro tri godine još nije pokrenuo bioskop koga u Zvorniku nema 20 godina. Broj korisnika socijalne pomoći u porastu je svake godine.
Najprecizniji odgovor na pitanje iz podnaslova bi bio da ljudi iz Zvornika odlaze zbog toga što u ovom gradu ne mogu da nađu zaposlenje i materijalnu egzistenciju. Najgore u svemu ovome je što ljudi ne vide šansu za zaposlenje, jer se zapošljavanje u Zvorniku vrši po linijma, i ako nemaš nekog svog odseli se, jer ovde nemaš šanse. U odluci da odsele iz Zvornika ljudima pomaže i činjenica da je Zvornik blizu velikih gradova popularnih za imigraciju (Bijeljina, Beograd, Novi Sad, Tuzla pa i Sarajevo), što čini fatalan spoj sa lošom ekonomskom i društvenom situacijom koja i nije toliko loša u poređenju sa drugim opštinama Srpske ili Federacije. Za Zvornik se ne može reći ni da je na dnu ni na vrhu po ekonomskom socijalnom stanju u poređenju sa ostalim opštinama, tome u prilog govori i činjenica da postoji doseljavanje iz opština kao što su Vlasenica, Bratunac, Šekovići... Vlada RS je prije par godina ovaj grad uvrstila na listu razvijenijih opština.
Trend koji se protivi lošoj materijalno-ekonomskoj situaciji je podatak koji govori da je Zvornik jedna od 4 opštine RS koja ima pozitivan prirodni priraštaj u kontinuitetu od 1996. godine. Možda zato što bi se moglo reći da je grad idelan za porodični život, ako se izuzmu problemi sa materijalnom egzistencijom. Zvornik ima solidnu komunalnu infrastrukturu, kada se ima u vidu da i neki veći gradovi nemaju kanalaziciju, prvi je grad u BiH koji je dobio gas, stopa kriminala je na niskom nivou, blizu je svih većih centara i dobro je povezan, građani mogu da naprave znatne uštede kupovinom jeftinije robe u Srbiji, a tu su i prirodna i istorijska bogatstva kao što su Drina i zvorničko jezero, zvornička tvrđava, klima je blaga, zagađenost na niskom nivou...

Šta više treba za život osim da se ovo iskoristi na pravi način.

Опширније...

Udruženi do potomstva

Prema podacima zdravstvenih fondova i Svjetske zdravstvene organizacije sterilitet prati 10 do 15 procenta bračnih parova, a ovi podaci govore i da je steriltet u stalnom porastu. BiH je jedna od šest zemalja svijeta s najnižom stopom plodnosti, koja prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iznosi 1,2 djeteta po ženi.

Pojam steriliteta definisan je kao nemogućnost da se prirodnim putem ostane u drugom stanju i dođe do potomstva. Iako sam po sebi automatski ne ugrožava fizičko zdravlje, sterilitet ima ozbiljan uticaj na psihičke i socijalne probleme pogođenih parova, te ga je kao takvog Svjetska zdravstvena organizacija proglasila kao bolest.

Jedan od najčešćih i najzastupljeniji metoda ostvarivanja potomstva za parove koji pate od steriliteta predstavlja vantjelesna oplodnja (VTO). Ovaj vid liječenja steriliteta je najefikasniji, ali nažalost u Republici Srpskoj jedan postupak vatjelesne oplodnje košta 5.600 KM, što je za većinu parova nedostižna brojka. U pomoć bračnim parovima sa ovim problem, 2007. godine ukljkučio se Fond zdravstvenog osiguranja sa plaćanjem jednog pokušaja vantjelesne oplodnje ženama koje imaju manje od 38 godina. U decembru 2010. Nikolina Oro pokrenula je inicijativu da se osnuje udruženje porodica sa problemom steriliteta za regiju Zvornik, čime će se kao drugo udruženje u Srpskoj pridružiti ranije osnovanom u Trebinju. Osnivačka skupština „Udruženja porodica sa problemom steriliteta Bebe 1″ održana je 15. decembra 2010. godine. ˝Cilj su nam dva i više besplatnih pokušaja, kao i da se pomjeri starosna granica sa 38 na 42 godine. Želimo da omogućimo roditeljima koji već imaju jedno dijete da ostvare pravo na još besplatnih vještačkih oplodnji˝, izjavila je Oro tada.

Krajem prošle godine Ministarstvo zdravlja RS na prijedlog predsjednika RS-a Milorada Dodika odobrilo je 900.000 KM za finansiranje i druge vantjelesne oplodnje za žene do 40. godine života što je značilo da je ostvarena prva pobjeda udruženja. Od svog osnivanja, Udruženje ima za cilj da pomaže parovima koji imaju problem sa sterilitetom kako bi na blagovremen način saznali sve zakonske mogućnosti koje im država omogućava, te kako bi im olakšala put ka dobijanju djece. Od samog nastanka ove organizacije pa do danas učlanile su se mnoge porodice, kojima je ovo udruženje služilo ne samo kao način da ostvare potomstvo, nego i kao mjesto gdje mogu da se druže sa drugim porodicama sa istim problemom i da shvate da nisu sami.

Jedan bračni par je nakon 12 godina dobio blizance zahvaljujući sredstvima iz programa Vlade RS za pomoć parovima sa sterilitetom, dok je šest žena u drugom stanju. Udruženje trenutno okuplja 62 bračna para. Opština Zvornik ove godine odobrilo je pomoć od 20.000 KM za plaćanje postupaka vantjelesne oplodnje za sve koji apliciraju za ova sredstva. O dobroj organizovanosti udruženja, Bebe 1, govori i podatak da dva puta sedmično organizuju kreativne radionice na kojima prave ukrasne predmete za kuće, koje kasnije prodaju. ˝Naši proizvodi nemaju cijenu, već kupci plaćaju od srca. Prodajemo ih u centru grada i tim novcem pomažemo rad Udruženja i našem članstvu pri nabavci lijekova i plaćanju stana prilikom odlaska u Banjaluku na vantjelesnu oplodnju˝, kaže predsjednica Udruženja Nikolina Oro.

Oro je rekla i da je zadovljna odnosom sugrađana koji cijene to što rade, jer shvataju njihove probleme i želju da dođu do novca, a ne da samo traže od institucija da im pomognu. Oro napominje da trenutno odlično sarađuju sa klinikom Medico S koja je jedina klinika za postupak VTO i dodaje: „Bilo bi dobro kada bi imali veći izbor klinika na kojim se može obaviti VTO, a trenutno pokušavamo da se dogovorimo sa Zvorničkom bolnicom da se svi potrebni nalazi rade u našoj bolnici kako se članovi ne bi izlagali dodatnom trošku odlaska u Banja Luku na potrebne pretrage.˝ Trenutno pored udruženja Bebe u Trebinju, Bebe 1 u Zvorniku, pokrenuto je i udruženje Bebe 2 u Prijedoru.

Опширније...

POŠTENJE LOVCA HAMDIJE ŠIŠIĆA!

lovac2

Poštenje i neokaljani obraz vrijedniji su mi od svakog blaga.Ni u jednom trenutku nisam se dvoumio da pronađeni novčanik s novcem i dokumentima zadržim, već sam odmah, po dolasku kući, razmišljao kako da stupim u kontakt sa njegovim vlasnikom. U jednom dahu, ozarenog lica, priča nam Hamdija Šišić, penzioner i lovac iz Gornjeg Šepka, koji je nedavno, vraćajući se iz lova s kolegama lovcima, u blizini graničnog prelaza na Drini kod Šepka, pronašao izgubljeni novčanik u kojem je bilo 60 evra, 100 konvertibilnih maraka, 2.500 dinara, dvije platne kartice, i razna druga dokumentacija, koja su, ispostaviće se već narednog dana, pripadala Stojanki Tešić, iz Loznice.

Zahvaljujući svom nekadašnjem poslovođi Mirku Jošiću, iz Banje Koviljače, Hamdija je uspio da pronađe vlasnika novčanika.

Kada je došla po svoj novac, Stojanka je u suzama dočekala Šišića, jer, kako reče, već je bila izgubila nadu da će joj izgubljeni novčanik biti vraćen.

- S prvim mrakom sipala sam gorivo u automobil na benzinskoj pumpi u Šepku, pošto je ono u Republici Srpskoj jeftinije nego kod nas u Srbiji. Sa pumpe skoknula sam do obližnje prodavnice i kad sam se vratula kući, u Loznicu, primjetila sam da mi nema novčanika. Ponovo sam otišla u Šepak, u nadi da ću ga pronaći.Međutim, traženje je bilo uzaludno – priča Stojanka.

Da se ovaj stresni događaj, ipak, završi „hepiendom“ po mladu Lozničanku, pobrinuo se 74- godišnji Hamdija Šišić, koji je radni vijek proveo na desnoj obali Drine, u valjevskom preduzeću za puteve vozeći kamion skoro četiri decenije.

-Imam dosta poznanika i prijatelja u Loznici.Novac nisam vratio zbog slave, već zato što to nisu moje pare.Da je bilo milion maraka, isto bih postupio. Meni je najvažnija sreća i zdravlje moje porodice – priča ovaj skromni čovjek, čiji je gest odjeknuo ne samo u ovom dijelu zvorničke opštine, nego i među lovcima u priobalju Drine.

lovac1

Zdravko Ilić, predsjednik LU „Soko“ iz Kozluka, kaže da je potez Hamdije Šišića još jedan u nizu dokaza odgovornosti, humanosti i čovječnosti članova ovog udruženja, zbog čega su svi lovci ponosni.

-Ovo je izuzetan čin našeg počasnog člana, koji zaslužuje sve pohvale. Mi u lovačkom udruženju smo ponosni na čika Hamdiju i sigurno ćemo znati da cijenimo i posebno nagradimo ovaj njegov gest – ističe Ilić.

ČOVJEK ZA PONOS

Stojanka Tešić bila je iznenađena kad joj je Hamdija Šišić donio novčanik.

-Vremena su teška, nisam vjerovala da će se izgubljeni novčanik ponovo naći u mojim rukama. Čika Hamdija je pokazao i kakav je komšija i koliko je pošten čovjek. Kad mi je dao novčanik, ništa nisam htjela da provjeravam da li je sve u njemu – priča Stojanka, inače radnica u jednom trgovinskom objektu na Šepačkom putu prema Loznici.

LOV PRODUŽAVA ŽIVOT

Hamdija Šišić u svom gestu ne vidi ništa posebno.

-Sigurno da bi ovako postupili i drugi naši lovci. Imamo mi dobru i poštenu družinu. Mi nismo samo u lovu zbog odstrela, nego prije svega zbog zaštite divljači, druženja i uživanja u prirodi. Vjerujte, meni lov produžava život – priča vremešni Šišić, koji, inače, uživa veliko poštovanje među lovcima, kako u sekciji Šepak, tako i u LU „Soko“ iz Kozluka.

Piše: Mišo LAZAREVIĆ

Опширније...

PRUGA ZA NOVI VIJEK

Poslednja izgrađena željeznička pruga na tlu bivše Jugoslavije, od Tuzle do Zvornika, upravo ovih dana obilježava svoj značajan jubilej: 18. januara navršavaju se dvije decenije otkako je ovom saobraćajnicom dugom 45,3 kilometra prošao prvi voz, koji je, iz sarajevskog TAS-a, otpremio prvu količinu putničkih automobila „golf“ za Njemačku.

jubilej - pruga tuzla zvornik 1

Ova pruga, inače, imala je svoju hudu sudbinu: njenu gradnju, u dva navrata, omeli su svjetski ratovi. Radove je prvo započinjala jedna carevina, a nastavila kraljevina. Na ulaznoj strani tunela „Križevići“ kod Zvornika sačuvana je ploča od 1940. godine koja označava drugi neuspio pokušaj izgradnje ove željezničke saobraćajnice, koja je, sticajem prilika, starija od jednog vijeka.

Tek iz trećeg pokušaja dobijena je bitka za prugu Tuzla-Zvornik. Zapravo, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, graditelji i omladina iz nekadašnje SFRJ, uspjeli su da je završe i predaju u saobraćaj. I, samo nešto više od dva mjeseca nakon što je prošao prvi voz, na prostoru BiH buknuo je novi ratni vihor.Tada se nerjetko u šali, crnohumorno, govorilo da ga je, na neki način, upravo svojom izgradnjom „najavila“ ova željeznička trasa.

Radovi su se, bez sumnje, odvijali u jednom burnom periodu i bila je prava umjetnost da se održi kontinuitet gradnje, pa i da se uopšte ova pruga izgradi. Pored stručnosti i znanja, tokom pet i po godina gradnje, trebalo je zaista neizmjerne ljubavi da bi se porušile sve ekonomske, političke i tehničke barijere kako bi ovaj grandiozni objekat bio priveden kraju.

zivotno delo - izet mehinagic direktor preduzeca za izgradnju pruge tuzla-zvornik -Imali smo situaciju da se radovi naročito intenziviraju u 1987. godini. Tada nam je trebalo najviše sredstava, ali zbog opšte ekonomske krize koja je zahvatila jugoslovenski prostor, ŽTP Sarajevo, kao glavni investitor, našao se u veoma teškoj poziciji zbog slabog priliva privrednih sredstava – priča Izet Mehinagić, direktor preduzeća za izgradnju pruge Tuzla-Zvornik od 1986. do 1992. godine, danas, inače, pomoćnik ministra za promet i komunikacije u Vladi Federacije BiH.

Sve je više bilo zagovornika i jačali su pritisci da izgradnja čelične veze između Tuzle i Zvornika „iskoči“ iz daljeg ekonomskog razvoja BiH. U planovima je bila prisutna intencija da se prvo izgradi tunel Križevići, a ostalo kasnije.

-Da smo tako postupili i zapeli na tunelu, ubrzo bi došlo do potpunog prekida gradnje, po rezonu „kad ne ide tunel, ostavi i prugu“ – ističe Mehinagić. Ipak, zahvaljujući poslanicima tadašnje Skupštine BiH sa područja Zvornika, koji su upornim zalaganjem i grčevitoj borbi, uspjeli da prugu Tuzla-Zvornik „ubace“ u planove ekonomskog razvoja ove nekadašnje jugoslovenske republike i tako je spasu od obustave radova, što bi treću gradnju pruge učinilo neuspješnom.

Izgradnja pruge od Tuzle do Zvornika koštala je oko 120 miliona dolara i u to vrijeme bila je najveća investicija u BiH i Jugoslaviji.Sama ta činjenica govori o njenom značaju.Posebno veliko interesovanje pruga izaziva kod privrednih subjekata.

-Sa ovom željezničkom saobraćajnicom je kompletirana jedna od dvije nedostajuće karike „južne željezničke magistrale“. Uz to, pruga je doprinijela da se probije železničko slijepo crijevo Tuzlanskog basena i Podrinja – dodaje Mehinagić.

Ova saobraćajnica nije, međutim, relaksacija samo za željeznički saobraćaj. Njena ekonomsdka uloga, naime, daleko nadilazi saobraćajne okvire.

-Ova investicija je u potpunosti opravdala svoj značaj i neophodnost ulaganja velikih sredstava u njenu izgradnju – nastavlja Mehinagić. Privreda BiH bi bila manje konkurentna bez ove pruge, posebno Rudnici Mital iz Prijedora, zatim Fabrika glinice „Birač“ u Zvorniku, GIKL u Lukavcu, Rudnici uglja u Tuzlanskom basenu, Željeznice Federacije BiH i Republike Srpske kao i mnogi drugi korisnici ove željezničke saobraćajnice.

Na jubilej pruge Tuzla-Zvornik, ovaj uvaženi privrednik i društveni radnik iz Zvornika, gleda s posebnim emocijama.

-Još tokom izgradnje bio sam svjestan da je pruga Tuzla-Zvornik moje životno djelo. Drago mi je da sam i iskoristio tu životnu priliku da rukovodim izgradnjom jedne istorijske pruge. Najsrećniji sam bio kada je 18. januara 1992. godine prvi voz iz Tuzle ušao u željezničku stanicu Zvornik Novi, čime je označen uspješan završetak izgradnje pruge. Bio sam svjestan i posebno srećan da ono što nije pošlo za rukom Austro-ugarskoj carevini, a zatim i Kraljevini Jugoslavije, uspio sam da ostvarim u Socijalističkoj Jugoslaviji imajući u vidu šta ova pruga znači privredi i narodu ovog kraja i šire. Nadam se da će i Srbija konačno smoći snage da završi preostalu dionicu Loznica-Valjevo, što bi, obostrano, bilo od izuzetne privredne i društvene koristi – zaključuje Izet Mehinagić.

pocetak radova na pruzifoto blicko-1986 1

Tunel „Križevići“

Najkarakterističniji objekat na pruzi Tuzla-Zvornik je tunel „Križevići“, sa 4.912 metara najduži u BiH. Pored ovog, pruga ima još četiri tunela ukupne dužine 821,5 metara i osam većih mostova od 548 metara.

Maksimalno dozvoljene brzine su do 120 kilometara na čas i osovinskog pritiska 22,5 tona.

Omladinska akcija

Veliki doprinos u izgradnji pruge imala je omladina iz cijele tadašnje Jugoslavije.

-Od 1986. do 1989. godine na Omladinskoj radnoj akciji „Pruga Tuzla-Zvornik“ učestvovalo je 150 brigada sa 6.349 akcijaša, mladih iz svih krajeva Jugoslavije, koji su, učestvujući u izgradnji ove saobraćajnice, ostvarili 683.777 norma časova. Akcija je pokazala da je omladinski rad i u tim, tada savremenim uslovima, imao ekonomsko i društveno opravdanje – ističe Izet Mehinagić.

„Birač“

Fabrika glinice „Birač“ sa oko 600.000 tona prevezene robe godišnje, jedan je od najvećih korisnika usluga pruge Tuzla-Zvornik.

Svojevremeno, kao doprinos kompletiranju pruge, „Birač“ je ŽTP-u Sarajevo, bez naknade, ustupio željeznički most preko Drine, zatim 2,2 kilometra kolosijeka i teretnu željezničku stanicu.

15 miliona tona robe

Prvi voz novoizgrađeno prugom, 18. januara 1992. godine, stigao je na željezničku stanicu Zvornik Novi oko 14 sati. Mašinovođa Nedeljko Malešević razdaljinu od Tuzle do Zvornika prevalio je za 55 minuta vozeći kompoziciju brzinom od 50 kilometara na sat.

- U minule dvije decenije, šinama od Tuzla do Zvornik prevezeno je oko 15 miliona tona robe, – kaže Nikola Radovanović, koji je pune dvije decenije šef željezničke stanice Zvornik Novi.

Zbog ratnih prilika, pruga od Tuzle do Zvornika bila je u prekidu sve do 25. januara 1999. godine kada je, uz pomoć pripadnika međunarodnih mirovnih snaga SFOR, voz sa 15 vagona otpremio kompoziciju uglja iz Tuzle prema Novom Sadu, rekao nam je Radovanović.

Piše:
Mišo Lazaravić

Опширније...

Peticama liječi porodične rane

jelena 2 JELENA Tadić iz Zelinja kod Zvornika završila je osnovnu školu „Jovan Cvijić“ u Drinjači kao đak generacije. U susjednu školu došla je iz petogodišnje škole u Zelinju gdje je za godinu dana završila dva razreda – četvrti i peti!

- Učiteljica Dragana Milošević uočila je njeno znanje i da „odskače“ u odnosu na vršnjake. Kad su radili kontrolni, recimo iz matematike, Jelena ga je završila za 10 minuta i do kraja časa joj je bilo dosadno. Učiteljica je animirala Ministarstvo prosvjete Republike Srpske i kad se potvrdio dar koji je uočila razredna nastavnica, odobreno joj da završi dva razreda. Njena majka je tada još bila živa i plašila se kako će se ona, tako mala, snaći da putuje do susjedne škole i u novoj sredini, ali je Jelena bila uspješna kao i u Zelinju – priča tetka Radmila Cvjetinović.

U avgustu 2006. godine Jelenina majka Zorica se razboljela, operisano joj je slijepo crijevo, poslije čega se nikako nije mogla oporaviti.

„Karcinom joj nisu ni otkrili na vrijeme, nisu znali ni gdje je, ni šta je. Uvijek su govorili da je nepoznata lokacija, što je meni bilo nejasno. Tek poslije tri-četiri mjeseca su rekli da je na materici. Umrla je u septembru 2007. godine kada je imala 48 godina – nastavlja tetka Radmila.

Majka je doživjela da joj kćerka dobije kompjuter, ali nije dovoljno poživjela da podijeli sa njom radost kada je dobila stan.

A u Jeleninom životu, baš kao što su jedna drugu stizale petice, tako su se nizale i nesreće i traume.

Kćerka i majka su živjele sa Zoričinim roditeljima Danicom i Vojislavom. Decembar 2006. godine odnio ih je oboje – baka je umrla sredinom, a djeda krajem mjeseca.

-Majka Zorica koja je radila u „Autotransportu“, ostala je bez posla 2002. godine. Živjele su sa našim roditeljima, od djedove penzije koaj je bila mala. Pomagao je koliko je mogao i zaista im je bio težak život, finansijski, i da se pojede i obuče. I do 2002. godine nije mogla da priušti ni minimalno što je željela. Ipak je to bio poratni period, kad su mnogi radnici bili na čekanju. Kad se Zorica razboljela, došao je Jelenin otac Miroslav, ali je i on bio bolestan, već je imao dva infarkta i sa njegove strane nisu imali nikakve finansijske pomoći.Život im je nekako tekao, ali kako, ne mogu da objasnim – priča Radmila.

jelena 1

U septembru 2007. godine Jeleni je umrla majka, a u aprilu sljedeće godine i otac.Bile su to teške traume i za odraslog, a kamoli za malo dijete. Ipak, kao da su joj davale snagu da bude još bolja.

- Trudila sam se što više, željela da budem što bolja, da postižem što bolje rezultate, knjiga mi je bila na neki način utjeha i spas. Nastavnici su razmišljali da li će sve to uticati na moj uspjeh, ali nije, pa su govorili da imaju osjećaj da sam još jača, bolja. Uvijek su mi na prvom mjestu bile školske obaveze, a poslije ako ostane vremena za drugo. Imala sam vremena i za igru, ali bih najradije radila zadaću i sve bih naučila, a onda sam išla da se igram – govori Jelena.

Osjećala je da nema ono što što mnoga djeca imaju, osjećala je nemaštinu. Kao i svaka djevojčica voljela je da ima puno odjeće, ali nije imala, voljela je da ide na more, a otišla tek kad se doselila kod tetke u Zvornik, nakon smrti roditelja.

Dovršila je osnovnu školu u Drinjači i nije joj bilo teško putovati. Omiljeni predmet joj je bila fizika i na opštinskim takmičenjima je redovno bila prva, a na regionalnim druga. Išla je i u Dramsku sekciju i, kako što je direktor škole u Drinjači Dragoslav Šipovac jednom prilikom rekao, bila je dobro i jako dijete.

U januaru 2007. godine, kad je bila šesti razred, dobila je od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske kompjuter i štampač. Tada je upoznala ministra Kasipovića, koji ni do danas nije prekinuo kontakt sa njom. U junu naredne godine, Ministarstvo joj je dodijelilo namješten stan od 36 kvadrata u Zvorniku.

„Obradovala sam se kao i svako dijete kompjuteru, radu na njemu, igricama.Kad sam dobila stan, nisam bila svjesna šta to znači. To je bio signal da radim još bolje, jer dobijam i bolje uslove, nešto što malo ko ima danas i to mi daje sigurnost“ – priča Jelena.

Prošle godine upisala se u Poslovno-pravnu školu u Gimnaziji i srednjoj stručnoj školi „Petar Kočić“ u Zvorniku. Prvi razred je završila sa svim peticama.

Kako još nije punoljetna, još uvijek živi u stanu od 68 kvadrata sa tetkom Radmilom, tečom Sretenom, njihovom kćerkom Svjetlanom, unukom Slavkom i sinom Svjetlanom.

-Mi smo penzioneri, a Jelena ima 165 maraka penzije i dječiji dodatak od 90 maraka. U početku je imala noćne more, vrištala je u snu, zbog svih trauma koje je preživjela. Nekada nam je ovdje tijesno, ali izdržavamo. I lijepo nam je i nije lijepo, možda bi i ona voljela da je sama, ali uklopila se, sluša, hoće da pomogne mada ja to ne tražim toliko. Nastojim da ne budem stroga, ali nekada moraš i da povisiš ton, mada se to rijetko dešava i uvijek kažem da bi majka i više puta zagalamila – kazuje Radmila svjesna da i pored sve žrtve koju i sama podnese, i napora koji ulažu, tetka nikad ne može zamnijeniti roditelja.

I Jelena kaže da joj je dobro, da sluša tetku, a i tetka nju, i da su svi dobri prema njoj.

-Ljepše mi je u srednjoj školi, imam puno društva i iz svog razreda i iz drugih, izlazim pomalo.Nije mi teško,jer znam da se mora učiti,a pošto nemam fiziku najdraži mi je njemački jezik.Voljela bih da studiram farmaciju, ali nije bilo srednje farmaceutske,pa sam upisala ovu školu. Banjaluka mi se sviđa i najvjerovatnije ću studirati tamo, ali da li će to biti farmacija ili možda jezici, još ne znam-veli Jelena.

Tetka Radmila kaže da je,što se tiče finansija,teško, ali da će, ako Jelena upiše fakultet, nekako naći sredstva.

-Pa i kredit da dignemo ako treba, ali smatram da, pošto je dobar učenik, može uspjeti da uđe na budžet, pa i neku stipendiju da dobije-dodaje Radmila.

A Jelena, koja je već djevojčurak visok 175 centimetara, kaže da voli da ode u Zelinje,u kuću gdje je živjela sa majkom, bakom i djedom, gdje odlazi da se kupa na jezeru.Težak život ublažila je dobrim uspjehom i ocjenama, a tetka i tetkina porodica, kao i Vlada Republike Srpske, dokaz su da nije sama - da ima na koga da se osloni i da su dobre ocjene i vladanje vrijedni truda, jer to ima ko da cijeni.

TEŠKA SUDBINA

ZA godinu i po dana. Jeleni su umrli najprije baka, zatim djeda, te majka i otac.Tetka Radmila,sestra njene majke Zorice,prihvatila je kao šestog člana porodice. U suprotnom, završila bi u nekom Domu za nezbrinutu djecu.

POMOĆ MINISTARSTVA PROSVJETE

MINISTARSTVO prosvjete i kulture na čijem je čelu Anton Kasipović doniralo joj je, kao izuzetnom učeniku čiji je život pun tragedija, kompjuter,štampač,a potom i stan u Zvorniku.Ministar Kasipović joj, već četiri godine, na rođendan, u oktobru, šalje poklon. Isto tako,kada ode kod polusestre u Banjaluku, tokom ljeta, gost je i ministra Kasipovića, koji je uvijek, u ovakvim prilikama, obraduje s lijepim poklonima. I Jelena i njena tetka su mu na tome neizmjerno zahvalne.

Piše:
Slobodanka SAVIĆ

Опширније...

Jedan uči lekciju, a obojica znaju

Dvadesettrogodišnji Nebojša i Novica Deurić iz Zvornika rođeni su kao jednojajčani blizanci. Svoju vezanost pokazuju na svakom koraku, tvrde i da među njima postoji telepatija i smatraju da im je mnogo lakše u životu, jer imaju jedan drugoga.

Bili su odlični srednjoškolci koji, bar tako tvrde, nikada u školi nisu zloupotrijebili to što puno liče, a potom su i na Ekonomskom fakultetu na Palama, gdje ih čeka još samo diplomski, na sve ispite zajedno izlazili.

- Samo jednom se desilo da smo se odvojili na dan i to kada sam ja operisao zub, sve ostalo vrijeme proveli smo zajedno - priča Novica.

Samo jednom se desilo i da jedan položi, a drugi padne ispit.

- Ja sam položio pismeni, a Nebojša nije. Bilo mi je žao što je brat pao i kada sam došao na usmeni, tražio sam od profesora da mi poništi pismeni, što je on, kada sam objasnio zašto, i uradio, ali uz komentar da mu se to nikada do sada nije desilo. Želio sam da izađemo ponovo zajedno i sljedeći put smo položili obojica - pričaju Nebojša i Novica.

Da među njima postoji veoma jaka veza potvrđuje i to što, nezavisno jedan od drugog, u knjigama podvlače iste rečenice i pasuse, a iste preskaču.

- Ako brat prije mene nauči lekciju, kad ja sjednem da je učim, imam osjećaj kao da sam je već prešao. Mislim da među nama postoji telepatska veza, imamo iste komentare na određene teme, pa ako u momentu kad jedan nešto prokomentariše, drugi ne bude trenutno tu, kad dođe, kaže isto to - rekao je Nebojša.

Veseli su i druželjubivi, upadaju jedan drugom u riječ, ali smisleno, ali, kada treba, strpljivo slušaju drugoga. Nebojša i Novica imaju talenat da govore unazad, jedan mi je upravo tako govorio, dok je drugi simultano prevodio. Čitave rečenice i tekstove obrnuto izgovaraju, a prvi je naučio tako da priča Novica u petom razredu osnovne škole, pokazivao je bratu oko sat vremena, poslije čega je i on mogao isto da uradi.

Ljubav i prijateljstvo su osnovna uzajamna osjećanja, dok nikada nisu ljubomorni, a čak i kod djevojaka "led" probija onaj kojem se ne sviđa djevojka, pa kad "pripremi" teren, onda nastupa onaj kojem se dopada. Stariji brat Đorđe zna da su oni uvijek voljeli jedan drugog više nego njega, ali to je, kažu blizanci, sasvim prirodno.

Dodaju da će pokušati zajedno da traže posao, jer "kao tim funkcionišu odlično", a i kuću će praviti zajedno, jednom jedan, a drugom drugi sprat, jer ne žele da se razdvajaju čak i kad zasnuju svoje porodice.

Zahvaljujući istovjetnom odijevanju u nekoliko gradova su pravili šale u buticima, tako što prvo uđe samo jedan koji isproba garderobu, a poslije uđe drugi i traži takođe da proba.

- U Sarajevu u jednom butiku trgovkinja je rekla "bio si malo prije i probao", ja sam odgovorio da prvi put ulazim, a poslije ubjeđivanja, ona je prokomentarisala "nemoguće, pa isti čovjek kao ti bio je prije pola sata" - priča Novica.

Glas Srpske

Опширније...

Ručak za - "DESETKU"!

Studenti Tehnološkog fakulteta iz Zvornika motivaciju za dobro učenje i najviše ocjene imaju i od jednog - restorana! Poznati zvornički ugostitelj, Neđo Stjepanović, vlasnik renomiranog restorana „Avala“, posljednjih pet godina na nesvakidašnji način stimuliše studente ove jedine viskoobrazovne ustanove na području zvorničke opštine. Svaka „desetka“ u indeksu nagrađuje se sa – svečanim ručkom!?

-Volim djecu koja uče kao i uspješne ljude.Neizmjerno sam želio da Zvornik postane fakultetski grad, i mjesto mladih,tako da sam se iskreno obradovao kada je, prije 16 godina, otvoren Tehnološki fakultet – kaže Stjepanović, koji je i sam,svojevremeno, bio dobar đak, i čija je ćerka takođe bila uspješan učenik, zatim student, a sada postdiplomac.

Dugo je razmišljao kako i na koji način da stimuliše mlade i uspješne. I, prije pet godina došao je na ideju da studenti koji dobiju „desetku“ na ispitu, budu gosti njegovog restorana.

„Želja mi je da na ovaj način pomognem ovim mladim ljudima da, i po ovom mom primjeru, zapamte Zvornik, jer su to, obično, djeca sa strane. Svaki student koji dobije „desetku“ u indeksu, bez obzira koliko puta i kada, ima kod mene ručak i prijatne trenutke odmora.Mogu da dođu i sa svojom djevojkom ili dječkom – ističe Stjepanović. Do sada je bilo oko pedesetak ovakvih svečanih menija, a Neđo kroz šalu kaže da profesori ne bi trebalo da budu tako „škrti“ na „desetkama“!

U restoranu „Avala“ sa osmjehom na licu i zadovoljstvom što su gosti ovog poznatog restorana, zatekli smo studente druge godine Tehnološkog fakulteta Milorada Andrića, Maju Ljubičić i Jelenu Radovanović.

-Mi smo zaista počastvovani i usluženi na visokom nivou.Zahvaljujemo se gospodinu Stjepanoviću što je na ovako jedinstven način nagradio naše učenje i naš trud. Ovaj njegov gest je, bez sumnje, imao pozitivan odjek na našem fakultetu i, sigurno, motivisao mnoge studente da bolje uče – pričaju Maja Ljubičić i Jelena Radovanović, koje imaju po tri „desetke“ u svojim indeksima, dok je njihovom kolegi, Miloradu Andriću, ovo prva najviša ocjena u studentskoj knjižici.

Troje studenata ne kriju svoje oduševljenje zbog gesta koji im je priredio gospodin Neđo Stjepanović.

„Nisam mogla da povjerujem da mogu biti među studentima koji će za „desetku“ ručati - dodaje Jelena. Svojim gostima sa Tehnološkog fakulteta, iskusni ugostitelj želi da svaki naredni ispit završe u „Avali“.

-Nama je ovdje zaista lijepo i nastavićemo da dolazimo i kad završimo fakultet – ističu naši sagovornici.

Neđo Stjepanović je više od četiri decenije u ugostiteljstvu.Ponosan je na svoje rezultate, koji su ostavili vidnog traga u ovoj grani, ali i na mnoga mlađa pokoljenja, koji su za svoj životni poziv izabrali – kafane,restorane,hotele.

-Srećan sam što danas, širom zapadne Evrope, u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, i drugim zemljama, ima oko tridesetak mojih nekadašnjih đaka. Mnogi rade u vrhunskim i prestižnim restoranima Beča,Ciriha, Hamburga, Lugana i koji me nisu zaboravili. Kad god se čujemo i sretnemo, još uvijek me oslovljavaju sa „šefe, Neđo“?

Mi bi s razlogom dodali, gospodine Neđo, uz čije ime godinama ide dobrota, jer njegov najveći kapital je zadovoljenje sopstvene duše!

POVELJA FAKULTETA

Povodom 15 godina postojanja i rada Tehnološkog fakulteta, Neđi Stjepanoviću je uručena Povelja ove visokoobrazovne ustanove za uspješnu saradnju.To mu je, kako reče, jedno od najdražih priznanja u životu.

NESUĐENI PROFESOR

Neđo Stjepanović nije imao sreće da ga roditelji pošalju da redovno pohađa fakultet.Uz rad završio je Pedagošku akademiju, odsjek fizičko vaspitanje u Tuzli. Imao je želju da upiše DIF. Nastavio je dalje školovanje i na Fakultetu fizičke kulture u Sarajevu stigao skoro do cilja.

-Napustio sam fakultet pred sam kraj studija, 1982. godine, kada sam otvorio privatnu ugostiteljsku radnju. Ja sam nediplomirani profesor fizičkog vaspitanja.Na Fakultetu fizičke kulture Neđo Stjepanović nije diplomirao, ali je zato položio najviše ispite iz ugostiteljstva i ljudskih manira.

Mišo Lazarević

Опширније...

Radosna škola blizanaca

Tamo gdje su blizanci je i – radost! U Osnovnoj školi “Sveti Sava”, u Zvorniku, koja je jedna od najbrojnijih u Republici Srpskoj, sve je više učenika koji liče kao jaje jajetu. Pomoćnik direktora ove vaspitno-obrazovne ustanove, gdje nastavu pohađa više od 1.500 đaka, u centralnoj i tri područne škole, Drago Krsmanović, ne krije zadovoljstvo što se u učionicama nalaze i đaci – blizanci!

-Baš smo srećni što naša škola može da se pohvali i brojem takve djece. Znamo kakva je situacija u Republici Srpskoj kad je u pitanju natalitet i da nam ozbiljno prijeti “bijela kuga”, ali, na radost svih nas, ovdje u priobalju Drine, manje je takvih problema – naglašava Krsmanović, dugogodišnji prosvjetni radnik.

U školskom dvorištu, na razmeđi prve i druge smjene, dočekala nas je dječija graja. Naši mali domaćini s nestrpljenjem su čekali da daju svoj prvi intervju i da se slikaju za novine. Oni najmlađi, prvačići, stigli su u društvu roditelja, najčešće majki.

Đorđe i Aleksa Milićević su učenici četvrtog razreda. Toliko su slični da je prosto teško uočiti razlike, jedino po garderobi.Đorđe je danas u sivoj, a Aleksa u plavoj trenerci.

-Često nas zamjene i drugari kad se igramo. Mlađani Milićevići su skoro uvijek zajedno, obožavaju fudbal i navijaju za Crvenu zvezdu. Skoro identični su i Sergej i Damjan Smiljanić.

-Mi smo učenici četvrtog razreda. Učiteljica Bosiljka Milić kaže da su Sergej i Damjan dobri dječaci, omiljeni kod svojih drugova i drugarica. Vole fudbal, treniraju u mlađim kategorijama “Drine” i veliki su navijači Partizana.

-Dobra su mi sva djeca.Četiri godine smo zajedno. Zahvaljujući roditeljima naših učenika, koji su obezbijedili sredstva, ove godine smo postavili nove podne pločice i okrečili našu učionicu. Vidite, kako je sada lijepa - kaže učiteljica Bosiljka. Učionica broj deset, na drugom spratu, još više će da zablista kada se zamjene prozori, a za takvu investiciju učenici IV-2 razreda i njihova učiteljica očekuju da im se jave donatori i dobri ljudi spremni da pomognu.

Četvrti razred su i bliznakinje Valentina i Kristina. Valentina je dosta ozbiljnija od sestre ili je to naš prvi utisak. Na njima ista gareroba, crvene tašne na leđima.

-Danas imamo istu odjeću, ali i pored svih sličnosti, ipak nas razlikuju – kažu ove simpatične djevojčice. Male Šejla i Lejla imaju po šest godina, učenice su prvog razreda. U školu su stigle sa mamom Elvirom. One su prave mezimice u porodici Hadžić.

-Kad su se rodile, bio je to jedinstven osjećaj.Nešto najljepše.Istina, bilo je teških trenutaka, ali sve se izdržalo i moje curice, vidite, kako uspješno napreduju – srećna je Elvira.

Rođenje blizanaca je, nema sumnje, dvostruka sreća, ali i dvostruka briga. Dolazak na svijet jedne bebe mijenja iz osnova dotadašnji život, ali kad se dobiju dvije bebe, osjećaj neizmjerne sreće često se pomješa sa panikom, jer nije lako brinuti o dva mališana istovremeno. O tome je razmišljala i Suada Huskić kada je prije sedam godina rodila Tarika i Irmu.

-Srećom imala sama dvoje starije djece, koji su mi pomogli u odgajanju blizanaca – kaže Suada.

I Zorica Dragić je, prije osam godina, “na svijet” donijela blizance Veljka i Ivanu, učenike trećeg razreda. -Toliko su privrženi jedno za drugo ne samo kod kuće nego i u školi se ne razdvajaju iz iste klupe – priča mama Zorica. Mlađani Dragići su odlični đaci, Veljko je koji santimetar viši i napredniji, ali je Ivana dosta ozbiljnija.

Sreću da rodi blizance imala je i Milena Erić iz Zvornika.Sa osmjehom na licu, kaže da je “čudesan osjećaj roditi dvoje djece istovremeno”. Danijel i Danijela su prvačići, a starija sestra, Slađana, je četvrti razred, zajedno sa blizancima Sergejom i Damjanom.

-Sigurno da su geni “krivi” za sve. Moja baka Zagorka, iz Capardi, svojevremeno je rodila dva para blizanaca. Ja sam “povukla” na nju i prva sam u našoj rodbini naslijedila te njene osobine – ističe Milena, ne skrivajući zadovoljstvo što je u prilici da na jednom mjestu vidi toliko djece blizanaca.

Braća blizanci su Radan i Miljan Ilić. Pohađaju peti razred. Godinu dana stariji su Božidar i Nebojša Vuković. Šesti razred su brat i sestra Jovan i Jovana Baljak, te blizanci Danijel i Dalibor Andrić. U VII/4 razredu, imaju dva para bliznaca. Draginja i Dragana Nikolić, i Dejan i Dejana Mijatović. Razredni starješina, nastavnica matematike i fizike Rada Stevanović, kaže da je srećna što u razredu ima blizance, koji su dobri i primjerni đaci.

-Naš razred broji 24 učenika i jedan je od najuspješnijih u ovoj školi. Na kraju prošle školske godine, imali smo 16 odličnih đaka.Opšti uspjeh razreda je bio 4,50.

-Meni kao da je suđeno da u razredu imam đake blizance. I u prethodnoj generaciji, u razredu sam imala blizance Nikolu i Tamaru Mijatović – naglašava nastavnica Stevanović.

Radosna škola blizanaca u Zvorniku, nije samo poznata po učenicima koji liče kao jaje jajetu. Ovdje su, ističu, veoma ponosni i na sveokupne rezultate koje ova vaspitno-obrazovna ustanova godinama postiže. U đačkim klupama je veliki broj odličnih školaraca, najbolji matematičar u Republici Srpskoj bio je đak OŠ “Sveti Sava”. A tek koliko je osvojenih priznanja - pehara i diploma - sa raznih sportskih i kulturnih manfestacija.Po mnogo čemu, zvornička škola je za primjer.

U priobalju Drine, u zvorničom kraju, poslednjih godina, rađa se mnogo više blizanaca nego ranije. U ovdašnjoj bolnici godišnje na svijet dođe, u prosjeku, oko 12 parova blizanaca.

- U prvih sedam mjeseci ove godine u našoj bolnici je rođeno sedmoro blizanaca – kaže primarijus dr Slobodan Marković, specijalista ginekologije i akušerstva u zvorničkoj bolnici. Oni mogu biti jednojajčani(obavezno su istog pola i potpuno su identični) i dvojajčani(mogu da budu istog ili različitog pola i ponekad se toliko razlikuju fizički da ne biste ni pretpostavljali da su rod).Blizanci često na svijet dolaze ranije, u velikom broju slučajeva carskim rezom, a događa se i da je jedan od blizanaca sitniji i manje vitalan. Prema riječima primarijusa dr Markovića, u zvorničkoj bolnici godišnje se rodi oko 950-ro djece.

Mišo LAZAREVIĆ

Опширније...

TAJNI GRAD U KAMENOM BRDU

Priobalje Drine prepuno je – tajni! Naročito ovdje, u zvorničkom kraju, u srednjem Podrinju, oduvijek su se preplitali putevi, sukobljavale vojske, susretale države, dijelila carstva – stvarala se istorija!

Brojni spomenici, nijemi svjedoci značajnih i manje značajnih događaja iz prošlosti, svjedoče o prohujalim vijekovima. Ima ostataka iz kamenog doba, iz doba Kelta, Rimljana, bogumila, Slovena,Dubrovčana, Turaka, Mađara, Austrijanaca…

Sudbinu su ravnopravno dijelile obje strane Drine, i lijeva u Bosni, u i oko Zvornika, i desna, na malozvorničkoj strani. Tako su Rimljani, početkom prvog vijeka nove ere, u vrijeme postojanja provincije Ilirik, da bi kontrolisali značajan vojni i trgovački put od mora do carskog grada Sirmijuma(današnja Sremska Mitrovica), izgradili utvrđenje na mjestu današnjeg Starog zvorničkog grada, a istovremeno i jedno, manje preko rijeke, u Malom Zvorniku, poznato po imenu Ad Drinum. I danas, preko puta zgrade Opštine, postoje ostaci te rimske vojne utvrde. I u kasnijim vremenima, u vrijeme svih vladara – kraljevina,carevina, republika i drugih – ovaj dio Podrinja bio je od strateškog značaja, jer se iz njega mogu kontrolisati brojni značajni balkanski putevi, a i okolna brda se spuštaju do same rijeke.

Jedna od tih strmina, visoka stijena, kao nožen zasječena, na desnoj obali, u Malom Zvorniku, spušta se do Drine kod Starog željeznog mosta. Od vajkada je bila šuplja, sa bezbroj hodnika, pećina – pravi lavirint. Njene prednosti uočili su vojni stratezi Kraljevine Jugoslavije. Ovdje, u dubini velikog kamenog brda, na samoj obali Drine, po naređenju kralja Aleksandra Karađorđevića, izgradjeno je svojevrsno sklonište, kao kraljevo ratno komandno mjesto.

Gradnja ovog “tajnog“ grada počela je 1932. godine, a u njemu su, na dužini od oko kilometer i po hodnici, dvorane, sale za vrhovnu komandu, kralja, vladu Kraljevine Jugoslavije, generale, ordonanse, ađutante, stražu i gardu, te crkva i sobe za smještaj svih koji žive u ovom objektu.Još se istražuje šta se sve nalazi u sedamdestak odaja, a za sada se zna da su tuneli iskopani u obliku časnog krsta i da se u ovom lavirintu nalaze ostaci kapele, oltarski prostor i kraljevska česma.

Radovi su veoma stručno rađeni i sve je bilo ručno, uz ljudsku snagu. Glavni arhitekta je bio Rus, stručnjak za kopanje rudnika. Objekat je urađen od čvrstog materijala,po tada najsavremenijim građevinskim i vojnim standardima, pa je u stanju da izdrži i najjače udare savremenog oružja. Podzemni bezimeni grad, bar se tako pretpostavlja, jer je njegov projekat nedostupan javnosti, ima najmanje dvanaest izlaza, zakapijanih masivinim gvozdenim vratima. Ovi izlazi ujedno su služili i za ventilaciju. Temperatura u njemu je stalno ista - između četrnaest i šesnaest stepeni. Vlage skoro da i nema. Samo na jednom mjestu, predviđenom za smještaj konja, potkad se pojavi po koja kap vode.

Stanovnici ovog veličanstvenog i prostranog podzemnog grada, da su ga koristili u Drugom svjetskom ratu, jer je namjenski građen baš za velike svjetske sukobe, imali bi veoma povoljne uslove za život i rad. Nakon što je završeno kopanje prostorija, majstori su počeli malterisati i krečiti zidove i tavanice. Prostorije su okrečene u bijelo, samo je u dvorskoj kapeli, pri vrhu, postavljena dekoracija.

Podzemni grad je djelo kralja Aleksandra Karađorđevića i radovi na njegovoj izgradnji su trajali sve do kraljeve pogibije u Marseju, u oktobru 1934. godine. Nakon toga sve je stalo, pa je omalterisana i privedena upotrebi samo polovina objekta.

U ovom “tajnom” podzemnom gradu mogla su se smjestiti kraljeva svita, vrhovna komanda, ratna ministarstva, između 3.000 do 5.000 ljudi. Ovo komandno mjesto nikada nije korišćeno, a ako je vjerovati istoriografima i svjedočenju savremenika iz Zvornika i Malog Zvornika, na početku aprilskog rata, 1941. godine, mladi kralj Petar Drugi Karađorđević došao je u Zvornik, u ovaj objekat, da organizuje odbranu kraljevine. Kako se ratna i vojna situacija nepovoljno odvijala, kralj Petar Drugi je, poslije tri dana, 12. aprila, napustio ovaj podzemni objekat i Srbiju, nastavljajući dalje na jug,prema Atini i Jerusalimu, a kasnije i u izgnanstvo – u doživotno izbjeglištvo.

Graditelj je nestao, ali njegovo djelo je ostalo da nijemo svjedoči o jednom vremenu naše istorije. Sve vrijeme je bio zabranjen i nedostupan javnosti, uprkos tome što je u neposrednoj blizini najprometnije zapadnosrbijanske teritorije – podrinjske magistrale.

Prije nekoliko godina dozvoljen je ulaz u podzemni kraljev grad, ali još ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da jeste. U dijelu koji nije izmalterisan već su se počeli pojavljivati pećinski nakiti – stalaktiti i stalagmiti. Tek su se zabijelili, jer je proteklih sedamdesetak i nešto godina kratak period da se oni više natalože. Na kraju građevine nalazi se i bunar koji je trebao da snabdjeva posadu vodom za piće. Voda je, vjerovali ili ne, u kamenu hladna i bistra i ispravna za piće, uprkos tome što se skoro i ne koristi.

Protonamjesnik Mileta Tovarović, sveštenik crkve u Malom Zvorniku,koji je našoj delegaciji otvorio dvjeri podzemnog kraljevog grada i uz širokogrudu dobrodošlicu upoznao nas sa ovim objektom, namjerava da, uz pomoć nadležnih i svih ljudi dobre volje, malozvornički gradić pod zemljom, pretvori u turističku destinaciju. Za to je, kaže, potrebno dosta sredstava, jer je neophodno obnoviti električnu instalaciju i uvesti vodu, te postaviti stolariju, namještaj i urediti sve po mjeri savremenog gosta.

Do tada, podzemni grad miruje u tami, a na dovratnicima preko dana miruju i okačeni šišmiši. Pomjere se samo malo kad im se približi reflektor ili bljesne blic foto-aparata…

Uz kraljevo sklonište, neimari su, u kamenoj stijeni, gradili i – pravoslavni hram! Sedam decenija je ovo mjesto bilo zapušteno i zaboravljeno, tako da se sve do 2003. godine mislilo da je ovo samo jedan od ulaza u sklonište. Dolaskom protonamjesnika Mileta Tovarovića u malozvorničku parohiju, počelo je raščišćavanje ovog prostora.

-Kad smo očistili dva unakrst prokopana hodnika pred nama se ukazao i oltarski dio – priča nam sveštenik Tovarović. Unutrašnjost pećinske crkve je u obliku krsta i sva je u znaku broja 33. Isus Hris je živio 33 godine, radovi su počeli 1933.godine, a hodnici, koji su postavljeni u obliku krsta, su dugi po 33 metra - kaže prota Mileta, koji od prije šest godina, svakog zadnjeg petka u mjesecu, vrši bogosluženja.Pored Malozvorničana, prisustvuju im i brojni vjernici iz Zvornika i Republike Srpske.

-Nama je velika radost da se ljudi interesuju za ovu našu bogomolju i da dolaze iz mnogih krajeva u našu svetinju. Svima su otvorena vrata za pomoć, i ktitorima i priložnicima. Radimo za Boga na prvom mjestu, jer koliko budemo htjeli priložiti Bogu i ostavljati na zemlji, po tome će nas naši mlađi poznavati. Otvorena smo srca za sve vjernike, sa obje strane rijeke Drine, gdje god živi naš duhovni narod. Upravo Sveta Petka Trnova i Sveti velikomučenik Prokopije, zaštitnici Zvornika i Malog Zvornika, jednog grada sa dva imena, će nas, kroz naše molitve, spajati duhovno – besjedi protonamjesnik Mileta Tovarović.

Podsjeća da se prošle godine, povodom Krstovdana, prvog obilježavanja krsne slave pećinske crkve u Malom Zvorniku, okupilo nekoliko stotina vjernika iz priobalja Drine. Njih preko 70 je donijelo krsni hljeb od kojeg su izabrana tri najljepša koja su nagrađena. Interesantno je da su sva tri umjesile domaćice iz Zvornika. Prota Mileta kaže da je urađeno idejno rješenje za uređenje crkve i česme.Najavljuje velike radove u unutrašnjosti crkve gdje će se u kamenu postaviti podne pločice, ikonostas u duborezu i ikone. Istovremeno, radiće se i na ulazu u hram po ugledu na crkvu u Ostrogu. Izvan nivoa stijene, postaviće se zvonik i kupola u obliku krsta. Krst na zvoniku će biti posvećen svim žrtvama u rijeci Drini.Namjera je da se krst postavi na helikopter i pronese od Crne Bare u Mačvi do Ljubovije i da na nekoliko mjesta bude porinut u Drinu.

PRAVA dragocjenost ove crkve je krst koji je u Mali Zvornik, preko Kanade, stigao iz Indije.

-Krst nam je poklonila gospođa Milena Stamenković iz Malog Zvornika. Ona ga je dobila od od kćerke Biljane, a njoj je krst poklonio njen svekar – naglašava protonamjesnik Mileta Tovarović.

M. LAZAREVIĆ

Опширније...

SIMBOL ZAJEDNIŠTVA DVA GRADA

U životu dva grada, na obalama Drine, Zvornika i Malog Zvornika, most je značio nešto više. Simbol dvije obale, često dva svijeta, odvajkada je imao značenje približavanja i spajanja. Ne samo da se to odnosilo na obale, već i na ljude. Stari željezni most na Drini, koji nosi ime kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, bio je takođe simbol zajedništva dva grada i dvije, nekada, susjedne republike, a posljednjih, skoro dvije decenije, i države.

Prepletao je i spojio živote ljudi. Uspostavljali su zajednički život, radeći na jednoj, sa stanom na drugoj strani. Razvoj gradova bio je tako različit, ali to nije smetalo. Godinama su se dopunjavala dva Zvornika, tvoreći jedan.

Dugogodišnji svjedok promjena –most, mijenjao se i sam. Svojevremeno savremeno projektovan, atraktivno zamišljen, izgrađen je za tri godine, u periodu između 1926. i 1929. godine. Od tada je prisutan u generacijama ljudi koji žive oko njega, kao nijemi posmatrač svih događaja.

Činilo se da čelična konstrukcija može izdržati sva opterećenja. Spoljašnost mosta se nije mijenjala, a ispod spoljašnosti rđa ga je sve više nagrizala. Bitku je odavno izgubio. Oštećenja su bila takva da je prvo zatvoren za teretni i autobuski saobraćaj zbog pojavljivanja rupa, a zatim i za automobile.

Svojevremeno, bio je dio magistralnog puta, Jadranske magistrale, ali izgradnjom još jednog mosta nizvodno, u Karakaju, 1974. godine, izgubio je svoj stari značaj za saobraćaj. Prepušten je tada na brigu gradovima, Zvorniku i Malom Zvorniku. Da li slučajno, tek tada se utvrdjuju brojna oštećenja mosta. Napori opština da se ukaže na most i veliki značaj za ljude koje spaja, ostajali su bez rezultata.

Skoro dvije decenije na njemu se ne odvija putnički saobraćaj, koristi se samo za prelazak pješaka. Ima dosta oštećenja, poprilično ga je "osvojila" korozija, asfalt na trotoarskom dijelu je propao, a na nekim mjestima i "progledao", pa se kroz njega vidi rijeka.

Lokalne samouprave dva susjedna grada su, u proteklih nekoliko godina, više puta pokretale inicijativu za rekonstrukciju željeznog mosta, koji sada služi kao granični prelaz za pješake između Republike Srpske, odnosno BiH i Srbije. Bivši predsjednik opštine Mali Zvornik, Jovo Rogan, obratio se Vladi Srbije, kao i prestolonasljedniku princu Aleksandru Karađorđeviću za pomoć u rekonstrukciji starog gvozdenog mosta. Ovu akciju podržao je tadašnji načelnik opštine Zvornik Budimir Aćimović. Tada je Rogan, u ime 11 opština zapadne Srbije, uz saglasnost opštine Zvornik, pozvao princa Karađorđevića da posjeti opštinu Mali Zvornik i obiđe stari most, kako bi se na licu mjesta uvjerio u kakvom se stanju nalazi ova građevina.

„Most je od velike važnosti za narod i sa jedne i sa druge obale Drine, jer je njegovim postojanjem olakšan protok ljudi i robe“, naveo je Rogan u pismu i istakao da lokalne zajednice nemaju potrebna sredstva za njegovu hitnu rekonstrukciju.

Sadašnji načelnik opštine Zvornik, Zoran Stevanović, i aktuelni čelnici Opštine Mali Zvornik ponovo su pokrenuli ovo pitanje i saglasili se da je neophodno preduzeti sve mjere da se hitno sanira most između ova dva grada. Za finansiranje sanacije mosta, pored učešća opština Mali Zvornik i Zvornik, biće neophodna pomoć Vlade Srbije i Vlade Republike Srpske, sa kojima su već kontaktirali čelnici dva grada..

Arhitekta Odeljenja za prostorno uređenje opštine Zvornik, Branislav Šarović je, stručno sagledavajući stanje mosta, utvrdio da su armirano-betonske ploče na kolovoznoj traci djelimično popucale, dok je oko 20 odsto primarnih i sekundarnih nosača mosta oštećeno. Podsjećajući da je dužina mosta 147,59, a širina kolovozne konstrukcije, sa dvije saobraćajne trake, je 5 metara, dodajući pješačke staze širine 1,1 sa dvije strane mosta, tako da širina neto saobraćajne konstrukcije iznosi ukupno 7,2 metara.

- Most je izgrađen od gvozdenih konstrukcija sa razvijenom površinom od oko 14.000 metara kvadratnih. Težina tada ugrađene čelične konstrukcije iznosila je oko 950 tona. Njegova izgradnja koštala je oko 13,5 miliona dinara, kada je odnos dinara i engleske funte bio jedan prema jedan.

- Stari željezni most, osim stalne upotrebe, ima istorijsku, estetsku i arhitektonsku vrijednost, čega mnogi nisu svjesni – ističe Branislav Šarović i napominje da bi rekonstrukcija podrazumijevala i osvjetljenje mosta sa tečnim svjetlom koje obilježava njegovu visinu, jer ispod mosta prolazi magistralni put - na jednoj strani za Bijeljinu i Beograd, a na drugoj, za Sarajevo.

Poznati zvornički arhitekta kaže da rekonstrukcija podrazumijeva pjeskarenje, farbanje, zamjenu postojeće čelične konstrukcije, asfaltiranje oko 1080 kvadratnih metara kolovozne površine…

Idejno rješenje za kompletnu rekonstrukciju starog željeznog mosta urađeno je prije tri godine. Opštinski zvaničnici nadaju se da će se obezbijediti potrebna sredstva kako bi radovi konačno počeli.

Nevolje čeličnog starca se osjete prilikom svakog prelaska i vidi se na svakoj kamenoj kocki po kojoj gazimo, podjednako kao i na svakom elelementu njegove konstrukcije. Skoro da je neosvijetljen, u njemu neveselo gori samo poneka svjetiljka, a oko njega je tama, možda da bi lakše utonuo u san čekajući novi sjaj!

STARI željezni most izgradjen je sredstvima Ministarstva građevine Kraljevine Jugoslavije, ratnom reparacijom i donacijom Njegovog veličanstva kralja Aleksandra Prvog Krađorđevića. Radovima su rukovodili inženjer Mićić iz Ljubovije i Žilov iz Rusije, a nadziralo je tadašnje Ministarstvo. Most je završen 1929. godine, osveštan je i otvoren u januaru 1930. godine, a ceremoniji je prisustvovao i most u saobraćaj pustio Njegovo veličanstvo Aleksandar I Karađorđević. Od tada postaje glavno zvorničko šetalište u predratnom periodu. Početkom Drugog svjetskog rata most je srušen. Radovi na obnovi počeli su u jesen 1945. godine, a završeni u junu 1946. Kada je most obnovljen, ponio je ime narodnog heroja iz NOB-a, Filipa Kljajića Fiće.

Na inicijativu više od 600 građana, 2009. godine, Skupština opštine Zvornik je vratila staro ime, koje je nosio sve do Drugog svjetskog rata – “Most Kralja Aleksandra I Karađorđevića”.

PO mostu se Zvornik prepoznaje i za njega je vezano puno anegdota i značajnih događaja. Čuveni su bili i skokovi sa ovog mosta, a njime je hodao i dječak Malik u filmu "Otac na službenom putu", poznatog filmskog režisera Emira Kusturice.

PRVI tragovi o postojanju mosta između dvije obale Drine datiraju iz 16. vijeka, da bi 1916. godine Austrougarska napravila kvalitetniji most koji je bio lociran nešto niže od postojećeg.

Mišo LAZAREVIĆ

Опширније...