ZAJEDNO U ŽIVOTU I RADU

Penzioneri Dušanka i Janko Mikić iz Zvornika cijeli radnik vijek proveli u fabrici glinice “Birač”

Nije čest slučaj, da se dvoje mladih ljudi upoznaju u jednoj radnoj organizaciji, provedu čitav radni vijek samo u toj sredini, i u isto vreme odu u penziju. Tako je bilo sa Dušankom i Jankom Mikić, koji su došli u fabriku glinice “Birač”, kada su se vršile pripreme za početak rada.

Janko je rodom iz Zvornika i u najvećem zvorničkom kolektivu je počeo raditi 1977. a Dušanka je po konkursu stigla godinu dana kasnije, iz sela Gornji Dobrić, kod Loznice.

Upoznali su se u aprilu 1978. godine i kako rekoše, nisu odmah stupili u brak već su se “malo gledali”, nisu htjeli ništa na brzinu, i onda 1984. godine rekli sudbonosno – da.

Janko je dilomirani hemijski tehnolog, a Dušanka se nakon završene srednje hemijske škole u fabrici doškolovala za inženjera hemijske tehnologije.

Prošli su lijepe i manje lijepe godine u “Biraču” i otišli u penziju, Dušanka 1. Septembra, a Janko 1. novembra ove godine.

Prije početka rada fabrike, bio sam sa ostalim radnicima na obuci, najpre u Mostaru u Alminijumskom kombinatu, a onda i u Rusiji u gradu Zaporožju, četiri mjeseca. Tokom rada u fabrici, prošao sam sve faze i radne zadatke, od rukovodioca smjene do šefa proizvodnje. U penziju sam otišao sa radnog mjesta u razvoju, priča nam Janko.

Dušanka je nakon završene hemijske škole saznala je za kokurs u “Biraču”, prijavila se i odmah dobila posao.

- Radila sam u sve tri labarotorije. Kako sam i kao učenica, voljela hemiju, ništa mi nije bilo teško. I sada rado pomažem učenicima i studentima da savladavaju gradivo iz hemije, kaže Dušanka.

Prošli su lijepe i teške godine u “Biraču. Dobili su jednosoban stan, kaga su prodali i od tih sredstava renovirali Jankovu porodičnu kuću , gdje sada žive.

-Bilo je lijepih godina, kada su u porodicu stizale dvije plate. A kada je bilo loše, a bilo je dosta teških godina u zadnje dvije decnije, onda je bilo duplo loše. Kada su se birali oni koji treba da idu na čekanje, uvijek je neko od supružnika, bio prvi na udaru, kažu Mikići.

-Sjećam se 1984. godine, kada je fabrika ostvarila, projektovanu proizvodnju od 600.000 tona glinice. Radio sam na najtežem pogonu – dekompozicije. Na takmičenju pogona, moj pogon je bio najbolji, a za nagradu smo dobili po dvije plate i bili nagrađeni izletom u Beograd, sjeća se Janko lijepih trenutaka u fabrici.

Mikići su tek počeli da uživaju u blagodetima penzionerskih dana.

- Ja volim da šetam pored Drine, da čitam knjige, štrikam i pokazujem djeci hemiju, kaže Dušanka.

Janko više voli da šeta po brdovitim predjelima. U Zvorniku važi za veoma dobrog plivača, a jedan slučaj sa Drine, će mu ostati u vječitom sjećanju.

- Jedne godine sam primjetio da se davi mladić. Kada sam doplivao do njega, video sam da je skoro duplo veći od mene. Posle dosta muka, sam ga izvukao iz Drine, na njegovu i moju radost.

Oboje Mikića važe za humane ljude. U svim akcijama na skupljanju pomoći radnicima, koja je tradicionalna u fabrici, uvek se odazivaju.

INOVATOR

Iz praktičnih razloga Janko Mikić je postao inovator.

- Imamo centralno grijanje u kući, pa se pojavio problem odlaganja šljake. Napravio sam košuljicu od betona, koju sam popunio šljakom i tako dobio kvalitetan građevinski blok. Na takmičenju inovatora Srbije i Republike Srpske, 2009. godine stigao sam do finala u konkurenciji inovatora iz Republike Srpske, kaže Janko.

POKLON

- Kada su me kolege, ispraćale u penziju, pitale su me šta želim da mi kupe. Pa, eto, rekao sam, ako baš hoćete, kupite mi roštilj. Ziasta su mi  kupili roštilj, toliko veliki, da jedva da mogu da ga ponesem, a uz to i kotlić za riblju čorbu i paprikaš. Baš su me obradovali, od srca im hvala, rekao je Janko.

Oba poklona će mu dobro doći u penziji, i podsjećati ga na dane provedene sa radnim kolegama.

D.Gajić