Tri decenije od tragične smrti Branka Ćopića
Jedan od najpopularnijih srpskih i jugoslovenskih pisaca Branko Ćopić napustio je ovaj svijet skokom sa Brankovog mosta u Beogradu prije tri decenije, 26. marta 1984. godine.
Ćopić je autor izuzetne popularnosti, neobično plodan, sa, za naše prilike, nevjerovatnim tiražima. Pritom, njegova djela su prevedena i objavljena na više od 30 jezika širom sveta.
Prvu književnu nagradu je dobio 1938. od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.
Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka ''Bašta sljezove boje''. Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo"“.
Od 1968. godine bio je član SANU. Rođen je 1. januara 1915. u Hašanima kod Bosanske Krupe, danas Federacija BiH.
"Rođen sam početkom Prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče", opisivao je Ćopić atmosferu njegovog detinjstva.
Nižu gimnaziju je završio u Bihaću a učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, Banjaluci i Karlovcu. Postoji lokalno predanje, prema kojem je on, navodno, bio prvo dijete u njegovom kraju koje je ime dobilo po pjesniku Branku Radičeviću.
Filozofiju i pedagogiju dipomirao je u Beogradu 1940. godine.
U to vrijeme objavljivao je kratke priče u "Politici"“. Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se ubrzo potom u rodnoj Krajini u ljeto te 1941. priključio ustanicima partizanima.
Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vrijeme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog "Glasa"“ i "Borbe"“. Pisao je skečeve, pozorišne predstave.
U Beogradu je poslije rata bio glavni urednik lista "Pionir“", a potom profesionalni pisac. "Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti", rekao je on.
Očigledno, pisanjem bajkovitih priča o djetinjstvu i ratu branio je i samog sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tjesnije i tamnije.
