Peticama liječi porodične rane

JELENA Tadić iz Zelinja kod Zvornika završila je osnovnu školu „Jovan Cvijić“ u Drinjači kao đak generacije. U susjednu školu došla je iz petogodišnje škole u Zelinju gdje je za godinu dana završila dva razreda – četvrti i peti!

- Učiteljica Dragana Milošević uočila je njeno znanje i da „odskače“ u odnosu na vršnjake. Kad su radili kontrolni, recimo iz matematike, Jelena ga je završila za 10 minuta i do kraja časa joj je bilo dosadno. Učiteljica je animirala Ministarstvo prosvjete Republike Srpske i kad se potvrdio dar koji je uočila razredna nastavnica, odobreno joj da završi dva razreda. Njena majka je tada još bila živa i plašila se kako će se ona, tako mala, snaći da putuje do susjedne škole i u novoj sredini, ali je Jelena  bila uspješna kao i u Zelinju – priča tetka Radmila Cvjetinović.

U avgustu 2006. godine Jelenina majka Zorica se razboljela, operisano joj je slijepo crijevo, poslije čega se nikako nije mogla oporaviti.

„Karcinom joj nisu ni otkrili na vrijeme, nisu znali ni gdje je, ni šta je. Uvijek su govorili da je nepoznata lokacija, što je meni bilo nejasno. Tek poslije tri-četiri mjeseca su rekli da je na materici. Umrla je  u septembru 2007. godine kada je imala 48 godina – nastavlja tetka Radmila.

Majka je doživjela da joj kćerka dobije kompjuter, ali nije dovoljno poživjela da podijeli sa njom radost kada je dobila stan.

A u Jeleninom životu, baš kao što su jedna drugu stizale petice, tako su se nizale i nesreće i traume.

Kćerka i majka su živjele sa Zoričinim roditeljima Danicom i Vojislavom. Decembar 2006. godine odnio ih je oboje – baka je umrla sredinom, a djeda krajem mjeseca.

-Majka Zorica koja je radila u „Autotransportu“, ostala je bez posla 2002. godine. Živjele su sa našim roditeljima, od djedove penzije koaj je bila mala. Pomagao je koliko je mogao i zaista im je bio težak život, finansijski, i da se pojede i obuče. I do 2002. godine nije mogla da priušti ni minimalno što je željela. Ipak je to bio poratni period, kad su mnogi radnici bili na čekanju. Kad se Zorica razboljela, došao je Jelenin otac Miroslav, ali je i on bio bolestan, već je imao dva infarkta i sa njegove strane nisu imali nikakve finansijske pomoći.Život im je nekako tekao, ali kako, ne mogu da objasnim – priča Radmila.

U septembru 2007. godine Jeleni je umrla majka, a u aprilu sljedeće godine i otac.Bile su to teške traume i za odraslog, a kamoli za malo dijete. Ipak, kao da su joj davale snagu da bude još bolja.

- Trudila sam se što više, željela da budem što bolja, da postižem što bolje rezultate, knjiga mi je  bila na neki način utjeha i spas. Nastavnici su razmišljali da li će sve to uticati na moj uspjeh, ali nije, pa su govorili da imaju osjećaj da sam još jača, bolja. Uvijek su mi na prvom mjestu bile školske obaveze, a poslije ako ostane vremena za drugo. Imala sam vremena i za igru, ali bih najradije radila zadaću i sve bih naučila, a onda sam išla da se igram – govori Jelena.

Osjećala je da nema ono što što mnoga djeca imaju, osjećala je nemaštinu. Kao i svaka djevojčica voljela je da ima puno odjeće, ali nije imala, voljela je da ide na more, a otišla tek kad se doselila kod tetke u Zvornik, nakon smrti roditelja.

Dovršila je osnovnu školu u Drinjači i nije joj bilo teško putovati. Omiljeni predmet joj je bila fizika i na opštinskim takmičenjima je redovno  bila prva, a na regionalnim druga. Išla je i u Dramsku sekciju i, kako što je direktor škole u Drinjači Dragoslav Šipovac jednom prilikom rekao, bila je dobro i jako dijete.

U januaru 2007. godine, kad je bila šesti razred, dobila je od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske kompjuter i štampač. Tada je upoznala ministra Kasipovića, koji ni do danas nije prekinuo kontakt sa njom.  U junu naredne godine, Ministarstvo joj je dodijelilo namješten stan od 36 kvadrata u Zvorniku.

„Obradovala sam se kao i svako dijete kompjuteru, radu na njemu, igricama.Kad sam dobila stan, nisam bila svjesna šta to znači. To je bio signal da radim još bolje, jer dobijam i bolje uslove, nešto što malo ko ima danas i to mi daje sigurnost“ – priča Jelena.

Prošle godine upisala se u Poslovno-pravnu školu u Gimnaziji i srednjoj stručnoj školi „Petar Kočić“ u Zvorniku. Prvi razred je završila sa svim peticama.

Kako još nije punoljetna, još uvijek živi u stanu od 68 kvadrata sa tetkom Radmilom, tečom Sretenom, njihovom kćerkom Svjetlanom, unukom Slavkom i sinom Svjetlanom.

-Mi smo penzioneri, a Jelena ima 165 maraka penzije i dječiji dodatak od 90 maraka. U početku je imala noćne more, vrištala je u snu, zbog svih trauma koje je preživjela. Nekada nam je ovdje tijesno, ali izdržavamo. I lijepo nam je i nije lijepo, možda bi i ona voljela da je sama, ali uklopila se, sluša, hoće da pomogne mada ja to ne tražim toliko. Nastojim da ne budem stroga, ali nekada moraš i da povisiš ton, mada se to rijetko dešava i uvijek kažem da bi majka i više puta zagalamila – kazuje Radmila svjesna da i pored sve žrtve koju i sama podnese, i napora koji ulažu, tetka nikad ne može zamnijeniti roditelja.

I Jelena kaže da joj je dobro, da sluša tetku, a i tetka nju,  i da su svi dobri prema njoj.

-Ljepše mi je u srednjoj školi, imam puno društva i iz svog razreda i iz drugih, izlazim pomalo.Nije mi teško,jer znam da se mora učiti,a pošto nemam fiziku najdraži mi je njemački jezik.Voljela bih da studiram farmaciju, ali nije bilo srednje farmaceutske,pa sam upisala ovu školu. Banjaluka mi se sviđa i najvjerovatnije ću studirati tamo, ali da li će to biti farmacija ili možda  jezici, još ne znam-veli Jelena.

Tetka Radmila kaže da je,što se tiče finansija,teško, ali da će, ako Jelena upiše fakultet, nekako naći sredstva.

-Pa i kredit da dignemo ako treba, ali smatram da, pošto je dobar učenik, može uspjeti da uđe na budžet, pa i neku stipendiju da dobije-dodaje Radmila.

A Jelena, koja je već djevojčurak visok 175 centimetara, kaže da voli da ode u Zelinje,u kuću gdje je živjela sa majkom, bakom i djedom, gdje odlazi da se kupa na jezeru.Težak život ublažila je dobrim uspjehom i ocjenama, a tetka i tetkina porodica, kao i Vlada Republike Srpske, dokaz su da nije sama - da ima na koga da se osloni i da su dobre ocjene i vladanje vrijedni truda, jer to ima ko da cijeni.

TEŠKA SUDBINA

ZA godinu i po dana. Jeleni su umrli najprije baka, zatim djeda, te majka i otac.Tetka Radmila,sestra njene majke Zorice,prihvatila je kao šestog člana porodice. U suprotnom,  završila bi u nekom Domu za nezbrinutu djecu.

POMOĆ MINISTARSTVA PROSVJETE

MINISTARSTVO prosvjete i kulture na čijem je čelu Anton Kasipović doniralo joj je, kao izuzetnom učeniku čiji je život pun tragedija, kompjuter,štampač,a potom i stan u Zvorniku.Ministar Kasipović joj, već četiri godine, na rođendan, u oktobru, šalje poklon. Isto tako,kada ode kod polusestre u Banjaluku, tokom ljeta, gost je i ministra Kasipovića, koji je uvijek, u ovakvim prilikama, obraduje  s  lijepim poklonima. I Jelena i njena tetka su mu na tome neizmjerno zahvalne.

Piše:
Slobodanka SAVIĆ