Da li ćemo ponovo postati majmuni, ili smo to već sad!?
Da smo zemlja leziljebovića i neradnika svakim danom sami sebi potvrđujemo. Slika i prilika takve situacije su besmisleni apsurdni štrajkovi ljudi koji se bore za nazovi „prava“.
Evo baš neki dan zaposleni u zvorničkom Domu zdravlja štrajkuju jer im plata kasni deset dana. Ima li smo priliku prije par mjeseci da gledamo bivše pripadnike Oružanih snaga BiH koji su tražili penziju u 35.-oj godini života. Kažu obećali im. Pa se prosto čovjek zapita ko im je obećao i kako su oni mogli da očekuju ovakvu privilegiju. Da privilegiju jer ovo nije nikakvo pravo nego privilegija da ideš u punoj životnoj snazi u penziju i živiš na teret nas radnika kol’ko god da nas je ostalo. U nekoj normalnoj zemlji gdje se rad cijeni i poštuje da neko zdrav traži penziju u 35.-oj izašao bi u rubrici „najsmješniji čovjek mjeseca“. Ne znam da li se još nekom čini da nas neko zeza!? Jer mi se čini da počinjemo da živimo svijet koji su sarajevski nadrealisti izmislili prije dvadesetak i više godina.
Ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi! – Filozofija rada patentirana na našim prostorima. Životni san čovjeka u ovoj zemlji apsurda je da ode u penziju i ništa ne radi. To je slika i prilika našeg čovjeka i našeg mentaliteta. Neko reče jednom „Rad je stvorio čovjeka(od majmuna)“, vjerovatno po tom pricipu, u obrnutom procesu, nerad uništava čovjeka(pravi majmuna). Pa se vi pitajte što više nema ljudi. Čini mi se da iz ovoga nastaju situacije da su ljudi spremni prodati svoj glas na izborima za 20 KM, da su spremni promjeniti partiju iz čisto svog ličnog interesa, da ljekari i sudije po pravilu primaju mito, (a ostale da ne spominjem)... I sve ovo postaje normalo i prihvatljivo ponašanje.
Sad dolazimo do tačke da se pitamo ko je kriv za sve ovo i kako da okončamo ovo, ili ako ne možemo kad ćemo konačno da propadnemo u svakom smislu?
Ko je kriv? Naš čovjek bi rekao krivi su „oni“, tj ljudi koji vladaju našom državom, entitom, opštinom, mjesnom zajednicom, šahovskim klubom, udruženjem penzionera, sindikatom metalaca... A da li se taj naš čovjek zapitao u jednom trenutku ko je postavio „njih“ tamo da vladaju. Da jeste to je on, isti onaj što je reko da su krivi „oni“ isti taj čovjek je „njih“ postavio da vladaju. I sad imamo situaciju koja bi se narodski mogla nazvati „vrzino kolo“ – krug koji ne možeš raskinuti, a koji iskorištavaju pojedinci tj. „oni“. Ovo znači da naš čovjek ne konta da „oni“ nisu Tito da dođu kažu „evo ja sad vladam, pa vama se to svidjelo ili ne“, oni su tu jer ih hoćemo. Zapitajmo se da li stvarno hoćemo svoju propast, jer sa „njima“ propast dolazi to je izvjesno.
Rada nam treba da što prije ponovo postanemo ljudi. Radimo ljudi makar i kao volonteri. Čovjek napreduje u svakom smislu kad radi, jer stiče iskustvo i nova znanja, nije samo plata pozitivna stvar rada.
