POSLJEDNJI SKELEDŽIJA NA DRINI

ponedeljak, 11 februar 2013 23:34

Osamdesetčetvorogodišnji Milorad Perić iz Donjeg Šepka sav život proveo na rijeci.

Milorad_Peric_skeledzija

Rijeka mi je u krvi i duši. Bez Drine, njenih jutara, magli, gazova, bukova i vrbaka ne bi bilo ni mene, veli Milorad Perić

PERIĆI iz zvorničkog Podrinja neraskidivo su povezani sa rijekom Drinom. Na samo njima razumljiv način sjedinili su se sa ovom čudesnom rijekom koja tridesetak metara teče od njihovog kućnog praga. Samo ih razdvaja magistrala koja iz Semberije vodi u Podrinje i na Romaniju.

I nije čudo što je to tako, jer je u zvorničkom kraju dosta spretnih i iskusnih skeledžija, vodeničara, ribolovaca i čamdžija. Osamdesetčetvorogodiši Milorad poljednji je u svom rodu ali i kraju koji vozio skelu preko Drine. Ujedno je i najstariji živi skeledžija na ovoj rijeci od Zvornika do njenog ušća kod Rače. Možda i dalje na Jug od Zvornika, do Bajine Bašte, Višegrada, a možda i do samog Šćepan Polja? Ko to zna?

Porodičnu tradiciju drugovanja s plahovitom rijekom nastavio je njegov unuk Slavko - on je čamdžija i ne odvaja se od rijeke. Zaposlen je u zvorničkoj Fabrici glinice „Birač“, ali svaki slobodan trenutak provodi na rijeci.

- Djed Milorad radio je mnogo poslova. Bio je graditelj nasipa pored rijeke Save, radnik pilane u Koviljači, graditelj „Viskoze“ u Loznici, čamdžija, vodeničar. Penzionisan je kao skeledžija. Vozio je dvije skele preko Drine - glasovitu „banjsku skelu“ kod Banje Koviljače i veliku, teretnu u svom Donjem Šepku. Oba ova navoza imali su dosta putnika, uglavnom radnika iz zvorničkih sela zaposlenih u Loznici, ali i banjskih gostiju, turista, đaka i poljoprivrednika, - priča o svom djedu Slavko Perić.Nastavlja stari skeledžija:

Nekadasnja_skela_na_Drini_kod_epka

- Rijeka je zaista ćudljiva. Preko dana je mirna i umiljata kao jagnje, a uveče povileni, nabuja i uzviši se dva tri metra uz obale. Uprkos tome, skela mora da saobraća jer su ljudima preko rijeke bile škole, ljekari, pijaca, imanja, željeznica, autobusi.... Najteže mi je bilo noću kada se naglo poveća vodostaj. Prst pred okom se ne vidi, a plovilo je puno radnika treće smjene! Velika je to odgovornost. Prevelika! Kada smo polagali ispit za skeledžiju u brčanskoj Riječnoj kapetaniji rekli su nam ako prevrnemo skelu da i sami skočimo u Drinu, jer ne postoji opravdanje za grešku na vodi... Čini mi se da je lakše biti rudar nego skeledžija, - kazuje starina.

Nabujala Drina jednom mu je otkinula skelu sa veza i odnijela je nekoliko kilometara nizvodno. Danima su je vadila sa dna i dopremali do veza u Šepku. Bujica je podrobila njenu jaku hrastovu građu, pa su je morali skoro iznova napraviti.

- Sav sam život proveo na Drini. Ali i svi Perići prije mene. Ko zna ko se prvi u našem rodu navezao na rijeku? Bez Drine ne mogu zamisliti život. Čim ustanem prvo kroz prozor pogledam njenu vodu. Odmah ocijenim da li će naići poplava, da li će se zamutiti, oplićati, kako radi riba, kakvo će vrijeme biti... Čitam je kao otvorenu knjigu. Rijeka mi je u krvi i duši. Bez Drine, njenih jutara, magli, gazova, bukova i vrbaka ne bi bilo ni mene, - veli Milorad Perić.

Od Zvornika do Rače nekada je bilo petnaestak skela. isto toliko i vodenica. Skela više nema - zamijenili su ih mostovi u Zvorniku, Karakaju, Šepku i Slobomiru, te željeznički u Čelopeku. Ostala je još samo jedna „drinka“ u Janji.

- Svako vrijeme nosi svoje breme, pa i ovo naše. Ljudi sada više putuju, pa im je lakše Drinu preći preko mosta. Ovaj naš u Šepku je baš lijep. Preskočio je Drinu kao srndać. Žito sada melju moderni mlinovi... Tako je sada. Ne mogu ništa promijeniti. A i zašto bih to činio? Ne mogu ja bez Drine, pa to ti je, - iskren je djed Milorad.

Tihomir NESTOROVIĆ